Uz svetkovinu Marije Bogorodice razmišlja p. Vatroslav Halambek

Lijepo je bilo 16. listopada kad su se vratili naši junaci generali iz Haga. Komentari, dakako pozitivni, o tome mogli su se svesti na dojmljivo stavljanje točke na i na mnoge stvari koje su nas držale u neizvjesnosti. Znamo iz poslovnoga svijeta da se prave konačni izračuni o poslovanju i na temelju toga da se izvedu potrebne korekture za bolje poslovanje. Znamo također da različiti mediji koji prate zbivanja na različitim razinama biraju i neke takozvane osobe godine. Pamtimo tako lijepu inicijativu već ugašenoga Vjesnika o Plavoj vrpci. Ono pak što Jutarnji donosi, glede nekih osoba koje su nam navodno uljepšale život ove godine točno je kultura smrti, da se smrzneš.
Mi pak vjernici imamo doista mnogo razloga da Bogu zahvaljujemo na kraju jednoga vremenskoga razdoblja od jedne godine i da s tom zahvalom ujedno kao preporukom uđemo u novo takvo razdoblje od 365 jedinica. Ta komu mi zahvaljujemo ako ne samom životu, a to bi moglo biti drugo ime za Boga kao što mu je ime ljubav. Pogledajmo samo sebe i promotrimo gibljivost svojega tijela i svakog pojedinog dijela kako to lijepo i zdravo funkcionira. Odakle nam to, ako ne od samoga živoga Boga kojemu doista ima biti usmjerena naša misao na kraju godine. Pogledamo li svoju nutrinu i mnogo svjetla u njoj koje nam je dano od krštenja pa preko naših najbližih ili preko škole, svećenika, biskupa, Pape, uvidjet ćemo da bez toga svjetla ni svakodnevni napori ni svakodnevna propinjanja i nastojanja ne bi imali smisla. I upravo se o tom smislu radi, jer smo razumska bića koja po naravi teže za smislom i za vrednotama koje nama razumskim i duhovnim ali jednako tako tjelesnim bićima pristaje. Ta upravo Bog koji se pojavio kao čovjek objedinjuje naše težnje pa u Njemu i s Njim nastojimo svoj život pravilno usmjeravati, osmišljavati. Kad promatramo i konstrukciju našega tijela, onda možemo uočiti, da svaki dio tijela ima smisao u funkciji cjeline, a ta cjelina našega tijela usmjerena je tako da nismo sebi dostatni, nego da, kao što s pomoću drugih, dolazimo na svijet, tako uočavamo da smo i po svojoj duhovnoj i po svojoj tjelesnoj konstrukciji usmjereni prema drugima. Budući da smo ređenjem darovani sebi, valja uočiti da smo jednako tako i dar drugima. Što god taj dar uljepšava, usavršava, pravilno usmjerava, očito je prema Božjem planu.
Uza sve to osjećamo mnoge teškoće, doživljavamo mnoga zakazivanja pa ćemo i o tome sebi i Bogu na kraju godine položiti račun, ne bismo li se jasnoćom Njegove riječi i mudrosti bolje dali voditi već od sutra. Na žalost, osjećamo također da nas pritišće i ograničenost vlastita i tuđa i da nas upravo čak i neprijateljsko držanje prema nama vjernicima može malo zakočiti. Ali to je samo privid. I te teškoće samo su nam razlog više da se ne oslanjamo na svoje sile, nego na snagu koju može dati samo Bog. Upravo stoga pjevamo TEBE BOGA HVALIMO, a sutra počinjemo U IME BOŽJE.
Prvi dan nove godine ujedno je i Međunarodni dan mira. Papa je u svojoj poruci za taj dan uzeo temu: Blago mirotvorcima. Nije li nam baš to ovih dana vrlo potrebno? Ne da se lažno dademo ušutkati, nego da glasno progovorimo o onomu što uznemirava i nas vjernike i ljude dobre volje.
Osim toga prvi dan nove godine svetkovina je Svete Bogorodice Marije. Kako lijep razlog da se zadivimo i zahvalimo Bogu. On ni naše spasenje ne želi izvesti sam, nego u ljudi traži suradnike. Prva je Marija. Što to sve od Boga i od Marije možemo naučiti i za novu godinu, uočit ćemo u tišini kad dopustimo svojoj nutrini da se otvori toj ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga kao što je to Marija učinila.
Još jedna napomena. Nikad kao ovih dana ne će biti izrečeno toliko lijepih želja. Ne bi li nas i to moglo potaknuti da onda i djelujemo sukladno s onim što si međusobno želimo, a ne da već drugi ili treći dan radimo sukladno samo sa svojom sebičnošću i umišljenošću. Neka vas, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, u novoj godini prati Bog svojim blagoslovima i milošću a Majka Božja svojim zagovorom.