Uz misna čitanja svetkovine Svete obitelji razmišlja p. Mikolaj Martinjak

Obitelj kako takva je sastavni dio našeg života, htjeli mi to priznati ili ne. U obitelji se rađamo, odrastamo i živimo. Učimo prve korake, prve riječi, prve brige, prve radosti, mnogo toga prvoga koje nam kasnije biva mjerilom za većinu stvari u našem životu i našim odnosima s drugima. Na žalost živimo u društvu u kojem se obiteljske vrijednosti pomalo, ako ne i u potpunosti mijenjaju, zanemaruju i niječu. Razmišljajući o obitelji, možemo se naći u dvije oprečne strane. Ili ćemo našu obitelj slaviti i hvaliti na sva zvona ili ćemo ju grditi i kriviti za sve nesreće u našem životu. Rijetko kad se nalazimo u sredini u našim razmišljanjima o našim obiteljima. Teško nam je biti objektivan, jer na kraju krajeva radi se o jako subjektivnoj strani našeg života, o jednoj od najintimnijih strana, o onoj strani koju smo spremni podijeliti samo s najbližima, samo s onima u koje imamo apsolutno povjerenje. Takvih je u našim životima često ili previše ili premalo. Zavisi od toga kako gledamo. Ovdje dolazimo do još jednog dijela naše obitelji, a to smo mi sami. Uzimajući u jednadžbu i nas same, zavisi i od našega spola. Muškarci i žene drugačije gledaju na obitelj. Mogli bismo reći da su muškarci na izvana hladni i pomalo ravnodušni, tj da ne predaju previše pažnje na ono što se oko njih zbiva, dok su žene i izvana i iznutra brižne ne samo za svoju obitelj, već i za obitelji koje ih okružuju.
Danas pred očima imamo svetu obitelj, obitelj Isusa, Marije i Josipa. Ako se prepustimo samo našim osjećajima, propustiti ćemo puno stvari jer često ovu obitelj zamišljamo bez problema, točnije, zamišljamo je kao savršenu. Na kraju krajeva, ona jest savršena jer je prožeta beskrajnom Božjom ljubavlju i milošću te prisutnošću samoga Boga u njoj, no to ne znači ujedno da je ta obitelj bila bez problema. Gledajući ljudski, iz naše perspektive, lako bi bilo doći do zaključka da se radi o jednoj jako nesređenoj obitelji s mnogim problemima. Zašto?
Početak života Ssvete obitelji, kao obitelji je prožet nesrećom, nesigurnošću, trpljenjem i izgnanstvom. Barem prvih par godina, do povratka u Nazaret. Već od samih početaka, Josip se pita da li da uzme Mariju za ženu jer nije siguran u njenu čistoću, prije no što mu anđeo objavi da se ne boji uzeti je. Naime, zbog vanbračne trudnoće mogli bi ju izbaciti iz sela. Neposredno prije rođenja djeteta kreću na put kako bi obavili popis stanovništva. Pri dolasku u Betlehem traže smještaj, no nitko ih ne želi primiti, za Mariju ne postoji krov pod kojim bi, sa svojim životnim suputnikom, mogla stanovati. Neposredno nakon rođenja bježe u Egipat da izbjegnu smrt, točnije genocid novorođenčadi, no također kako bi Krist i na taj način imao udjela u spasiteljskom naumu Božjem. Tamo su također u nesigurnosti, kao izbjeglice, ili kako bismo danas rekli – azilanti.
O samom Isusovu djetinjstvu također ne znamo više od onoga da je bio prikazan u hramu i susreta sa starcem Šimunom i proročicom Anom, te ovoga što smo upravo čuli u današnjem evanđelju. Da je kao dvanaestogodišnji dječak, za vrijeme hodočašća u Jeruzalem bio izgubljen na tri dana, kako bi bio pronađen u hramu, kako podučava i diskutira s pismoznancima. Nakon što ga zabrinuti roditelji pronalaze, Isus odgovara njima nerazumljivim jezikom. Jezikom koji je i u današnjem vremenu nejasan roditeljima kada djeca idu svojim putom ili naprave nešto što je za nas apsolutno nezamislivo.
Na svadbi u Kani galilejskoj, Marija vidi nevolju zaručnika kada su ostali bez vina, no sin ju, pred svima, gostima i domaćinima, tako ružno odbacuje. No, ona u tom trenutku ne gubi vjeri u njega, već nalaže poslužiteljima da naprave kako Isus kaže. Kasnije su prisutni javni Isusovi nastupi koji su protiv zakona, protiv javnog mišljenja, protiv običaja koji su bili drevni. Isus se družio s carinicima, koji su bili smatrani izdajicama i lopovima, sa ženama lakog morala, s onima koji su odbačeni ili na rubu društva. Svi ti Isusovi istupi i prijateljstva vode ga do smrti na križu i ostaje majka sama pod križem sa svojim sjećanjima i mačem u srcu.
Bez uskršnjeg svjetla i vjere, Sveta obitelj izgleda kao jedna velika ruševina, ruševina koja je građena na krivim temeljima i mogli bismo reći krivom odgoju, na životu izbjeglica, te jednog sina koji je svojom arogancijom i protivljenjem zaslužio smrt.
Možda naša obitelj nije bila ili nije ovako dramatična kao Isusova, možda je još i dramatičnija. Možda su se u našoj obitelji događala i veća progonstva. Možda su neki i zbog tog prognanstva već odavno odsječeni od nas ili su već u nebu. Možda su zbog raznih razloga otišli i od vjere, ne samo od obitelji. Bez obzira na sve, bez obzira na našu subjektivnost prema obitelji, bez obzira na sve radosti i na sve boli, sva progonstva, bjegove, povratke, sve žalosti... sve ih na današnji dan saberimo i predajmo Svetoj obitelji. Zahvalimo i na onom dobrom, na onim radostima koje smo imali i imamo unutar obitelji, no također i na svim onim žalostima koje su se dogodile kroz ovu godinu, kroz par godina, kroz čitav naš život u obitelji. Pomolimo se za čitavu našu obitelj, sve one kojima trebamo zahvaliti da vjerujemo, da smo odgojeni, da i sami znamo odgajati, no zamolimo i pomoć za one dijelove gdje malo štekamo, gdje smo previše sebični, previše ili premalo zahtjevni, za one dijelove gdje nam nedostaje odgovarajućih riječi ili komunikacije. Zamolimo milost da bolje razumijemo svoju djecu, ali i svoje roditelje. Povijest se često ponavlja i čini nam se da za naše vrijeme nije tako bilo. Iz primjera Sv. Obitelji možemo vidjeti da sve zavisi od našeg gledišta. Da li događaje promatramo u svijetlu Božje ljubavi ili samo ljudski. Može nam biti vrlo utješno znati da je Bog u svojoj obitelji, u kojoj je živio na zemlji, osjetio sve nevolje u najgoroj težini i kušnjama. Zahvalimo stoga za sve razgovore koje smo imali unutar obitelji u ove dana i koje ćemo tek imati u danima pred nama. Zamolimo da nam budu ispunjeni mirom, radošću, praštanjem i zahvaljivanjem. Zamolimo da i naša obitelj postane sveta.