Uz blagdan svetoga Stjepana razmišlja p. Mikolaj Martinjak
Nakon Božića, nakon
slavlja i radosti zbog rođenja malešnog djeteta koji je spas svijeta, pred nama stoji
tragedija... pred nama stoji smrt mladića koji je ubijen zbog svojih uvjerenja, zbog
svoje vjere i zbog svoje odvažnosti da istu svjedoči. Zanimljiva je stvarnost koja
se danas stavlja pred nas. Jučer smo proveli dan u radosti, gledali smo maleno djetešce
koje je tek rođeno. Pjevali mu pjesme u veselju pod svetom misom. Duboko u srcu smo
mu se i poklonili, zamolili blagoslov za nas i našu obitelj. A danas, pred nama drugi
kraj života, tj. smrt. Pred nama je blagdan Sv. Stjepana – prvomučenika. Slavimo mladog
čovjeka koji je spremno i otvoreno svjedočio svoju vjeru u Krista živog i uskrslog.
Njegovo propovijedanje je smetalo mnogima, kao napokon i sve Kristovo djelo koje je
činio na ovoj zemlji te od ljudi zaslužio smrt jer je to bio jedini način da ga ušutkaju.
Nakon smrti Krista, nakon apostola i priča kako je on živ, kako je uskrsnuo od mrtvih,
kako je poslao nekakvog duha, evo još zaluđenih ljudi koji pričaju isto; koji idu
i dalje, koji i pomažu udovicama, sirotama... ma neka pomažu al eto sedmorice đakona
koji propovijedaju da je Krist uskrsnuo i uzašao na nebo. Kako da ih ušutkaju? Najbolje
da s njima tj. s njim učine isto što i s čovjekom od kog je sve počelo.. Ušutkati
ga kako bi od njega učinili primjer drugima. Najbolje da ga kamenuju, ne za dobro
koje je činio, već za zlo koje je govorio... za sve blasfemije: da je Isus Nazarećanin
Krist i da je kod Boga, da je Bog njegov otac, ali i otac nas sviju. Zamislite kako
li su se tek razjarili kada su morali skinuti svoje haljine da bi lakše mogli bacati
kamenje... a kako li su se tek razjarili kada je Stjepan rekao da vidi otvoreno nebo?
Nakon što su ga kamenovali, pomislili su: gotovo je! To je početak kraja za mladu
jeruzalemsku Crkvu rekoše sebi zadovoljno. No postao je početak jednoga novoga zamaha
u Crkvi i novi elan za širenje dobre vijesti, za širenje Evanđelja. Na neki način,
progonitelji su uspjeli u svom naumu, no ne onako kako su mislili. Postavili su primjer,
no ne primjer straha, već primjer živog svjedočanstva, žive ispovijesti vjere, vjere
do zadnje kapi krvi. Bez obzira na sve nedaće i progone crkve i ljudi koji su u njoj,
uvijek su se otvarala nova vrata i Duh Sveti je vodio svoju Crkvu tako da joj nikada
nije nedostajalo navješćivanja Radosne Vijesti kao i svjedočenja njenih članova pred
svijetom i u svijetu, kako na početku sa sv. Stjepanom tako sve i do naših dana, sve
do nakraj zemlje, sve do kraja svijeta i vremena. Nije uzaludno veliki Tertulijan
zaključio da je krv mučenika sjeme kršćana, a nipošto krv mučenika grob crkvi. Za
današnji blagdan potrebna nam je živa vjera i uskršnje svjetlo da bismo ga do kraja
razumjeli. Samo ako današnji blagdan sagledamo u vjeri, moći ćemo u njemu vidjeti
veliku radost, moći ćemo vidjeti živo svjedočanstvo vjere, ne samo svjedočanstvo samog
sv. Stjepana, već i svjedočanstvo živoga Boga, koji je u nebesima, svjedočanstvo da
je s nama. S vjerom ćemo moći vidjeti primjer koji nam današnji svetac stavlja pred
nas, kao i primjere koje pred nas stavljaju svi mučenici nakon sv. Stjepana. Vidjet
ćemo ono što zapravo skoro svaki dan molimo kada molimo molitvu Gospodnju: «... oprosti
nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim», da je moguće oprostiti svojim
progoniteljima. Da vjera može biti veća od bilo kojeg čovjeka na ovoj zemlji. Da trpljenje
nije uzaludno. Današnji blagdan može nam pomoći da sagledamo sve naše muke i tjeskobe.
Da sagledamo koliko je naša vjera živa. Da sagledamo i zapitamo se koliko smo mi spremni
svjedočiti? Govori li nam Stjepanovo mučeništvo nešto ili radije u to ne bismo zalazili?
Koje je naše mjesto u crkvi? Da li uopće to mjesto imamo, da li se osjećamo pripadnicima
crkve ili je ta pripadnost samo na papiru? Kome pripadam? Kristu ili svijetu? Da li
na današnji blagdan gledam kao na tragediju ili istinski kao na rođenje za nebo...
Današnji blagdan, može nam poslužiti da vidimo da li imamo uopće osjetljivosti na
tragediju? Na trpljenje? Da li smo sličniji tradicionalnim Židovima i mislimo da je
lakše našu vjeru ušutkati nego o njoj pričati. Da je lakše zatvoriti oči pred nemilim
događajima nego se s njima susresti. Zamolimo danas sv. Stjepana da raspali našu vjeru.
Znamo da ima dana kada smo svim srcem spremni služiti Bogu i podnijeti mučeništvo
za njega, no na žalost ima dana kada se bojimo, kada naše tjeskobe preuzmu sve naše
biće. Zamolimo sv. Stjepana da u današnjem svijetu i vremenu možemo spremno i živo
svjedočiti svoju vjeru; da nam pomogne da u svojim životima produbimo vjeru u otajstvo
Boga koji se utjelovio u našu povijest, ne samo prije 2000 godina, nego se utjelovljuje
i danas i provodi svoj život s nama. Zamolimo ga za spremnost da svoj život damo za
Boga kao što je roditelj spreman položiti svoj život za svoje dijete.