Uz misna čitanja četvrte nedjelje došašća razmišlja p. Mikolaj Martinjak
Prošle dvije nedjelje
pred nama je bio lik i djelo Sv. Ivana Krstitelja. Danas pred nama stoje dvije žene
i njihov susret. Pred nama stoji susret Elizabete i Marije. Pred nama stoji susret
dvije ispunjene čežnje. Čežnje Elizabete da postane majka, te čežnja Marije da ostane
djevica i ostane u službi Boga. Pred nama je susret dviju ljubavi ukorijenjenih u
Bogu. Možemo se na trenutak zamisliti i pokušati vidjeti cijelu situaciju. Marija
ustaje i hita žurno k Elizabeti. Jer ono što je svim srcem željela i molila u tišini
isto bi uslišano i sada ima potrebu to podijeliti s nekim. Cijelo vrijeme puta razmišlja
o tome kako će reagirati, što će reći, da li će Elizabeta biti sretna, da li će joj
i u čemu moći pomoći. Da li se još može kretati, da li joj je za sve potrebna pomoć,
kako je Zaharija u svemu tome. Srce joj je ispunjeno pitanjima, ali i radošću, otvoreno
je za susret. Nakon dugog puta, napokon stiže na svoje odredište i čim ugleda Elizabetu
hrli joj u susret, no od samog glasa njena pozdrava Ivan pleše u Elizabetinoj utrobi.
Pleše kao što je David plesao pred kovčegom saveza. Da li su potekle suze radosnice?
Možemo pretpostaviti da jesu. Nakon toga su najvjerojatnije uslijedili dugi razgovori
o Bogu, o velikim djelima koje je učinio u njihovim životima, kako je promijenio njihove
živote, kako više ništa neće biti isto. Priče o budućnosti, možda i pokoja sumnja
kako će sve to izgledati. Zvuči li ova priča poznato i u našim životima? Nismo
li i mi imali susrete koji su bili puni čežnje, puni pitanja, puni radosti, očekivanja,
no i nade i zahvale. Nismo li i mi imali raznih susreta u svojem životu kojima smo
se posebno radovali jer smo bili na istoj frekvenciji s osobama s kojima smo se susretali,
imali iste čežnje, ideje, projekte. Ne vraćamo li se često u svojim mislima na te
susrete s radošću i razmišljamo kako bi bilo lijepo ponovno se susreti i ovaj put
napraviti još malo i više. Razlika između naših susreta te ovoga zapisanog u današnjem
evanđelju je da su naši susreti često djelomično zatvoreni, bilo s naše strane, bilo
s strane druge osobe. Nekako nas je postalo strah otvoriti se u potpunosti. Propitujemo
motive, odvagujemo riječi, gledamo reakcije. Zapravo smo često u grču i susret ne
prođe kako smo ga mi u svom umu zamišljali i često nam nije jasno zašto i kako. Upravo
je ta zgrčenost postala ili postaje sastavni dio nas, koji je toliko dubok da ga više
niti ne primjećujemo. Drugim riječima, postajemo sve više zatvoreni i na stvari gledamo
s predrasudama. Kako odrastamo, očekujemo da će ti susreti biti spektakularniji, no
sva ta zgrčenost upravo dolazi iz našeg odrastanja. Često kažemo da nas je život previše
namučio ili da smo se previše puta opekli da bismo mogli biti od punog povjerenja
prema nekoj osobi. Makar ta osoba bila i nama jako bliska. Gledamo danas kako brakovi
propadaju, čujemo često, sad već ustaljenu frazu, kako je u prošlosti bilo bolje,
kako se bolje živjelo. Možda. Možda je u svemu tome bilo više razgovora među ljudima
nego što ima danas. No, i u prošlosti je bilo ogovaranja. Možda i više nego danas.
Druga stvar koja nam često nedostaje u tim našim susretima, posebice kada gledamo
današnje evanđelje je duhovni pristup i svjesnost Božje prisutnosti u našem životu.
Jednom sam od kolege svećenika čuo stvar koju nisam čuo nikada prije i bilo mi je
žao da je nisam čuo prije. Rekao mi je jednu jako jednostavnu stvar: Moli za one koje
ćeš tek susresti na svom životnom putu. Upravo ovo današnje evanđelje me vraća na
te njegove riječi. Posebice ako se na časak vratimo na razmišljanje o Marijinu putu
prema Zaharijinoj i Elizabetinoj kući. Nije li i ona upravo na tom putu prema njima
molila i zahvaljivala Bogu za sve milosti koje je primila i koje je Bog tako milostivo
dao. Nije li nam ona i ovdje pokazatelj kako možemo i trebamo moliti za druge. Nismo
li i mi stalno na putu; bilo da se radi o putu od kuće do crkve, od škole do kuće,
od kuće do posla, od prijatelja do kuće... nismo li na putu prema kući očevoj? Nismo
li ovdje da u ovom vremenu obnovimo svoju vjeru i postanemo bolji ljudi? Da obnovimo
svoje susrete i prožmemo ih molitvom; da obnovimo i svoj susret s Gospodinom. Da se
spremimo za njegovo ponovno rođenje u našem srcu. Kao što smo prve nedjelje došašća
nastojali biti malo svjetlo koje će svijetliti za našu obitelj, ove nedjelje, neposredno
prije Božića potrudimo se da adventsko svjetlo rasvijetli tmine naših susreta, napose
našeg susreta s Gospodinom i spremi nas za uspomenu na njegovo rođenje.