Crkveno poslanje nije monopol

Čitajući kolumnu Branimira Pofuka u Večernjem o pohvali škole koju je završio kod isusovaca u sjemeništu na Šalati u Zagrebu najednom me zazeblo pri srcu. Svoje školovanje ovako sažima u jednu rečenicu: Bila je to škola u kojoj nijedno znanje nije bilo ni suvišno, ni opasno, nego dobrodošlo širenje vidokruga u kojem neprestano valja provjeravati postojanost i utemeljenost vlastitih uvjerenja. I onda se počeo udaljavati od Crkve itd., da bi onda glede prepirke o zdravstvenom odgoju Crkvi pripisao neutemeljenu histeriju. Ako je već tako široko odgojen i slobodan u svojoj slobodi, ima pravo na svoje mišljenje, ali i nedaće kroz povijest mogle su ga nečemu poučiti. Primjerice, ako se već hoće, sveta mati Crkva ukinula je Družbu Isusovu. Ali isusovci se nisu stoga udaljili od Crkve, ta njezin su sastavni dio kao i svaki vjernik, pa je onda ta ista Crkva ponovno uspostavila Družbu Isusovu. Događa se u životu da nas pogode neugodnosti od onih od kojih najmanje očekujemo. Ali nije li sav naš životni put satkan od tih osobnih i zajedničkih propinjanja prema onomu dobru koje je Krist donio, a Crkva ga naviješta nastavljajući Kristovo djelo spasenja, jednako grješna, ali i sveta Kristovom svetošću. Širenje Božjega svjetla i spasenja nije njezin monopol nego poslanje. To je naš vrli kolumnist imao shvatiti, da može razumjeti i pojedinačna i skupna zastranjivanja u Crkvi tijekom povijesti. Osim toga, kad autor kolumne spominje Božić, zar ne shvaća da je Bog preuzeo našu ljudskost i da Crkva odnosno hijerarhija ionako vazda stoji na strani ljudske naravi. Tko to ne uočava, već se predao pozitivizmu i relativizmu a to znači na crti stvaranja božanstva oda samoga sebe.