Europski vidici br. 7
Europski vidici, br. 73. prosinca 2012.
Zašto siromaštvo?
To je pitanje odjekivalo prošli tjedan kad su o tome svoje priloge dali novinari europskih radijskih, televizijskih i internetskih postaja. Riječ je, naime, o informativnoj kampanji o starim i novim siromaštvima te o tome što se može učiniti da se poboljša život onih koji trpe siromaštvo bilo u razvijenim ili nerazvijenim zemljama.
U ovom broju 'Europskih vidika' Philippa Hitchen, novinarka engleskog programa, razmišlja o posebnom doprinosu Crkve.
„Riječ je o primjerenim odnosima“ – rekao mi je prije mnogo godina jedan mudar franjevac. „Riječ je o tomu da shvatimo koje je naše mjesto u ekosustavu života, da shvatimo svoju ovisnost, ne samo o Bogu, nego i jedni o drugima, te svi o svemu Stvorenomu“.
U posljednjih se dvadeset godina naša zamisao „siromaštva“ odmakla od pojma koji je Svjetska banka izrekla '90-ih godina prošloga stoljeća, ograničenoga na one koji žive s „manje od jednoga dolara na dan“. Danas, kako nas podsjećaju „Milenijski razvojni ciljevi“, nije više riječ o tomu koliko neka osoba zarađuje. Danas se govori o pristupu obrazovanju, zdravstvenim uslugama i čistoj vodi; riječ je o tomu da se zaštiti okoliš, suzbije neznanje, promiču jednaka prava među muškarcima i ženama, te da se poveća sudjelovanje u političkom razvoju. Godina 2015. imala bi označiti važan cilj: smanjenje za 50% broja ljudi u svijetu koji žive u bijedi. Ali, to je također cilj koji bi imao zajamčiti veći pristup novim komunikacijskim tehnologijama i internetu. Često su upravo zbog njihova nedostatka cijele zemlje nerazvijene i ponižene.
Bilo je potrebno više desetljeća da financijske i druge ustanove shvate pogrešku u modelu „odozgor na dolje“, ili onom „jednaka mjera za sve“, kada je riječ o međunarodnom razvoju. Katolička Crkva, naprotiv, već dugo promiče socijalni nauk utemeljen na jačanju, međusobnoj povezanosti, te na holističkom i općem viđenju ljudskoga dostojanstva. Upravo to čine bezbrojni muškarci i žene, redovnici i redovnice u cijelom svijetu, kada upravljaju školama i bolnicama, pothvatima i nacrtima koji pomažu brojnim osobama da si same pomognu – umjesto da ovise o zapadnom milosrđu.
Već su tijekom prošloga stoljeća pape, kao i drugi predstavnici Crkve, razvili načela socijalne pravednosti u svojim povijesnim prilikama: 1889. godine u Engleskoj, kardinal se Henry Manning ponudio kao posrednik u glasovitom lučkom štrajku; enciklika Rerum Novarum pape Leona XIII. objavljena je samo dvije godine poslije. U posljednje je vrijeme pak Papinsko vijeće za pravdu i mir objavilo dokument o međunarodnom dugu, koji je preduhitrio kampanju za brisanje duga nazvanu „Drop the Debt“. A da ne govorimo o enciklici Caritas in Veritate Benedikta XVI. koja vladama, bankama i multinacionalnim kompanijama upućuje izazov kako bi se suočile s uzrocima siromaštva u današnjem svijetu.
Stoga, kako to da nije bolje poznat i raširen taj bogati i jasni nauk o ljudskom dostojanstvu i o općoj solidarnosti? Kako je moguće da je socijalni nauk Crkve opisan kao „skrivena tajna“ ili čak zanemarena? Čak je i irska pop zvijezda, Bono, prigodom nedavnoga posjeta Vatikanu, ohrabrio kardinala Turksona da poveća vidljivost Crkve u kampanji protiv siromaštva. Možda u Crkvi postoji težnja za održavanjem preslabe vidljivosti, posvećujući se poslu u tišini, i ostavljajući retoriku političarima i pop zvijezdama? Ili možda nemamo povjerenja u rad s drugima koji se ne slažu uvijek s „našim načinom rada“? Doista, ima onih koji pravednost i mir ne smatraju sastavnim dijelom katoličke vjere. Na brojnim seminarima i obrazovnim mjestima, tečajevi na kojima se bolje upoznaje socijalni nauk Crkve još su uvijek „opcionalni“. A tu je i još jedna teškoća, vrlo osobna: odluka da se poruka Evanđelja shvati ozbiljno znači radikalno promijeniti vlastiti život i odnose s drugima – i to ne samo s onima koji su nam najbliži, prijatelji i rodbina, nego i s onima koji žive na drugom kraju svijeta. To znači bolje iskoristiti svoje vrijeme, svoju energiju, svoj novac. To znači promijeniti način na koji se suočavamo s poslovima, politikom, financijskim svijetom. Jesmo li uistinu sposobni slijediti, ovoga Došašća, primjer svetoga Franje, i staviti na stranu svoje samoljublje i svoje licemjerje? Možemo li davati, ne samo u gospodarskom ili karitativnom smislu, nego dajući sebe, stavljajući se u službu drugima – upravo onako kako je Bog učinio za nas?
To je dar koji bi se ovoga Božića razlikovao od drugih.
| All the contents on this site are copyrighted ©. |