2012-12-01 19:27:15

Uz misna čitanja prve nedjelje Došašća razmišlja p. Mikolaj Martinjak


RealAudioMP3 Prošle nedjelje proslavili smo svetkovinu Krista Kralja, Kralja svega stvorenja i čuli Pilatovo pitanje: «Ti si dakle kralj?». Ove nedjelje slavimo prvu nedjelju došašća. Ustali smo, obavili svoje nedjeljne rituale, popili kavu i došli u crkvu da zahvalimo Bogu ili da mu se potužimo, da ga zamolimo, a možda samo i iz navike. Ispred oltara vidimo plamičak koji gori na novom adventskom vijencu, plamičak nade, pomalo usamljen, no snažan. Možda nam je primarna misao da moramo nakon mise i mi kupiti vjenčić za svoje, kako nakon nedjeljnog ručka i mi u kući moramo upaliti svijeću. Pitamo se da li će biti mira za ručkom, razmišljamo i unaprijed, što još sve moramo napraviti ove nedjelje. Ako nam dolaze gosti, pitamo se da li će sve proći u redu; da li će biti dovoljno hrane, da li je prezačinjena, hoće li biti dosta, što će reći na kolač, da li će biti dosta pića, kakvo će biti raspoloženje? Da li će nam donijeti možda kakav poklon?.
Upravo sve ove brige su brige na koje nas Krist upozorava ove nedjelje. Brige zemaljske koje nas toliko znaju zaokupiti da to malo vremena koje smo odlučili provesti s njime pod svetom misom biva zasjenjeno upravo njima. Zaustavimo se na trenutak... razmislimo o brigama i tjeskobama. Danas započinjemo došašće. Započinjemo novi korak u našem životu. Došašće je vrijeme da se još više otvorimo Gospodinu, da malo stanemo na loptu, da razmislimo i napravimo razlučivanje o stvarima u svojem životu. Da vidimo što nam je na kojem mjestu na ljestvici prioriteta našega života. Da otvorimo svoja srca, da u njima nađemo mir; mir koji nam samo Gospodin može dati. A taj naš mir u ovom vremenu u kojem živimo je teško naći.
Kao ljudima, u naravi nam je nada i očekivanje, vjera u bolje jer znamo da može biti bolje. No jesmo li uistinu zaboravili na iščekivanje u duhovnoj dimenziji našeg bića? U našem srcu? U našoj duši? Jesmo li zaista toliko prepustili tjeskobi da nas obuzme? Jesmo li zaista toliko dopustili svijetu da uđe u naše živote da se više ne znamo ni iskreno smijati? Iskreno radovati? Veseliti drugome? Suosjećati s drugima? Zar nam zaista ostaju samo brige i tjeskobe umjesto mira? Brige i tjeskobe... koje će nas ovih dana toliko zaokupljati..
Brige oko poklona koje trebamo kupiti za svoje najmilije, oko novog nakita za drvce koje nam je potrebno. Brige oko odabira ovogodišnjeg drveta? Oko novih stolnjaka, tjeskoba da li ćemo uopće moći kupiti drvce ove godine, poklone, da li ćemo moći pokriti sve dugove.Ovo je samo dio briga koje nas zaokupljaju i priječe nam put ka Gospodinu. Jesmo li zaista toliko oglušili na Gospodinov poziv pod bukom ovoga svijeta? Da li zaista ne možemo čuti više od došašća osim božićnih pjesama koje su počele svirati po trgovačkim centrima i dućanima? Da li su novi ukrasi na drvcu toliko važni? Nove svijeće? U svemu tome gdje je naše obraćenje? Gdje je naš Kralj kojeg smo proslavili prošle nedjelje? Gdje je ta naša pojačana molitva? Gdje je istinska priprava za novi Gospodinov dolazak? Još gore, gdje je u svemu tome naša obitelj?
U središtu sljedećih tjedana stoji jedno obećanje: Krist je došao u ovaj svijet da mi više nikad ne budemo sami i prepušteni samima sebi, tjeskobni, snuždeni i potišteni. Došlo je vrijeme da se i mi potrudimo malo više biti s njime, da se izdignemo iznad tjeskoba i uz njegovu pomoć budemo budni i otvoreni njegovu ponovnu dolasku. Sve tjeskobe i brige su, možemo ih nazvati «zidovi» pred kojima se nalazimo te nam mogu biti zaprjeka u ovom vremenu pred nama, no ako imamo i trunku pouzdanja u ljubav Božju, mogu nam otvoriti i vrata k novom obraćenju, k procesu oslobađanja za konačne stvari na koje nas ovo došašće želi pripraviti. Otvorimo danas svoja srca. Uzmimo u svoje duše taj tihi plamičak s prve svijeće adventskog vjenčića u svoje domove, u svoje obitelji. Budimo mi taj tihi plamičak koji će u molitvi pratiti sve svoje na njihovim putovima i pripremama za dolazak Gospodnji. Zavapimo danas zajedno sa psalmistom: «Pokaži mi Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama». Ti mi Gospodine pokaži put. Ti Gospodine koji si za sebe rekao da si put, istina i život. Pomozi mojoj nevjeri da se obratim, da prepustim svoje brige i tjeskobe Tebi i uz tvoju pomoć ih pretvorim u mir za kojim čeznem. Gospodine daj mi strpljivosti sa mnom i mojima da im mogu pomoći u pronalaženju Tebe; da im ne budem kamen spoticanja. Da i ja budem tvojim svjedokom. Svjedokom nade, iščekivanja i vječnog života. Svjedokom novog rođenja, Tvoga novog dolaska.








All the contents on this site are copyrighted ©.