Uz misna čitanja 33. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca

Konstitucija o svetoj liturgiji II. vatikanskog sabora uči nas kako upravo po liturgiji u godišnjem ciklusu Crkva razvija svekoliko Kristovo otajstvo, od utjelovljenja i rođenja sve do uzašašća, do dana Pedesetnice i do očekivanja blažene nade i dolaska Gospodinova. Približavajući se svome kraju liturgijska godina, koja je godišnja proslava Kristova otajstva, doziva nam u pamet onaj članak Vjerovanja u kojem ispovijedamo da vjerujemo u Isusa Krista koji će opet doći i u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Slavljenje liturgije omogućuje nam da već sada sudjelujemo u nečemu što još uvijek očekujemo da se u potpunosti ostvari. Kako čujemo u poslanici Hebrejima koju čitamo na 33. nedjelju kroz godinu: „Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim.“ Sudjelujući u euharistiji Crkve sudjelujemo u jedincatoj i neponovljivoj žrtvi Krista Gospodina.
Prvo čitanje donosi nam viđenje proroka Daniela koji gleda posljednja vremena, vremena u kojima će se Božji narod spasiti. Zanimljivo je ovo čitanje jer nam donosi svjedočanstvo vjere u uskrsnuće, vjere u vječni život. „Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.“ Danijel razlikuje one koji su proživjeli svoj život u mudrosti i pravednosti, i poradi toga su nagrađeni vječnošću u kojoj će blistati kao sjajni nebeski svod. Oni pak koji su svoj život prokockali, njih očekuje vječna gadost. Nije na odmet, uz ovo čitanje, prisjetiti se te vječne istine koja nije promijenjena. Postoji raj, a postoji i pakao. O tome je i u više navrata Isus govorio, ne zato da čovjeka prestraši, nego da ga podsjeti da je slobodan izabrati živjeti u ljubavi ili odlučiti se za zlo. Njegova muka, smrt i uskrsnuće omogućili su nam pristup Bogu, ali nas ne prisiljava na zajedništvo s njime, naš je to izbor koji potvrđujemo svojim djelima. Upravo će posljednji sud otkriti sve što je tko za svoga zemaljskoga života dobra učinio ili propustio učiniti. Isus nas u evanđelju upozorava na dolazak toga dana „nakon velike nevolje, kada će sunce pomrčati i mjesec neće više svijetliti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.“
Vrijeme u kojem Crkva živi nakon Kristova uzašašća Ocu je vrijeme iščekivanja, to neprestano i izražavamo svojom molitvom dođi Kraljevstvo tvoje. U Kraljevstvu Božjem Crkva već živi, ali još iščekuje njegovu konačnu pobjedu. Iščekujemo, kako će to reći sv. Pavao, u porođajnim bolima. Osjećamo sa svih strana kako još uvijek zlo i Zli imaju određenu moć u svijetu u kojem živimo. Katekizam Katoličke Crkve upozorava da „prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će "otajstvo bezakonja" pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.“ (KKC 675) Gdje god se izbacuje Boga i njegov zakon na djelu je Antikristova obmana. Pozvani smo kao kršćani boriti se i opredjeljivati za dobro u svojim konkretnim životnim prilikama. Isus nas poziva da čitamo znakove vremena, da živimo u svijetu otvorenih očiju, da znamo razlučiti dobro od zla. Današnje vrijeme je vrijeme pomutnje, neprestano se nude laž i zlo na suptilan način pod krinkom dobroga i poželjnoga, pod krinkom slobode i prava.
Kristova najava njegova ponovnog dolaska u slavi, s kojim će doći i Posljednji sud u kojem će Otac izreći svoj konačni pravorijek o svoj povijesti, nije tek utjeha svima onima koji iščekuju da zlo bude konačno kažnjeno i dobro nagrađeno, nego je prije svega poziv na obraćenje. Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine (1Tim 2,4). Stoga stav kršćanina pred Posljednjim sudom nije priželjkivanje osvete, nego stav kajanja za svoje grijehe i želje i molitve da se i oni koji su od Krista odlutali k njemu vrate. Koliko god nas nepravda i zlo pogađali, i koliko god s nestrpljenjem očekivali konačnu pobjedu dobra, nije u duhu evanđelja baviti se računanjem i prognozama njegova dolaska i na taj način stvarati atmosferu straha i panike. Kao kršćani pozvani smo trajno bdjeti i biti pripravni s upaljenim svjetiljkama i u molitvi – dođi Gospodine Isuse.