Hvala Bogu!

Zajedno sa slavljem i dužnom zahvalnošću Bogu za izvojevanu novu, pravnu Oluju, obavijesna sredstva spominju i neke sumnjičavosti glede nekih ratnih zločina koji nisu procesuirani. Slično i u inozemnom tisku koji se točno ponaša onako kako su se ponašali i u doba velikosrpske agresije. Dok se njemački tisak uglavnom drži činjenica, talijanski tisak uz činjenice navijački, rekli bismo, drži štangu Srbima. Zanimljivo je da u stranim medijima nema nikakva citata naših biskupa koji jednako stoje uza svoj narod i u doba rata i u doba slavlja. Oni pak koji su poraženi ovom presudom u Hagu to na sve moguće načine, pa i prijetnjama osporavaju, nazivajući tu presudu nepravednom, jer nije po njihovim mjerilima. Tako Štrbac, vjerojatno sudeći po sebi, ističe da su Hrvati morali puno novaca dati sudu za ovu presudu. Točno, Hrvatska je i vrlo skupo platila u tim golemim razaranjima vjerskih, kulturnih i gospodarskih dobara, a da ne spominjemo koliko u životima i u krvi. Jeremić pak, kao dosljedni velikosrbin Miloševićeva kova, čak prijeti. Kad smo se nadali da bi moglo doći do nekih promjena u njih, vidimo da su te promjene uvijek na gore, premda im i osviještene žene u Beogradu protestiraju protiv rata koji je velikosrpstvo povelo protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tadić nam pak kao iskusni mudrac dijeli savjete o suzdržanosti u slavlju. A sve to dolazi s onih strana odakle je odjekivala pjesma o mesu, salati i klanju. Kad bi to bilo sve, još bi bilo dobro, ali oni u Hrvatskoj koji još žale za Jugoslavijom nalaze prostora u nekim novinama i portalima da nam sole pamet, makar se smatrali nekim nadnovinarima.