2012-11-10 18:45:59

Uz misna čitanja 32. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijela Koraca


RealAudioMP3 Božja riječ koja nam je upućena ove 32. nedjelje kroz godinu poziva nas na promjenu mjerila, na nov način gledanja onoga što je mnogo, odnosno onoga što ne vrijedi puno ili gotovo ništa.
U prvome čitanju prorok Ilija dolazi do udovice u Sarfati tražeći od nje da mu da ono posljednje što ima za preživljavanje. »Živoga mi Gospodina, Boga tvoga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i umremo.« No, Ilija je neumoljiv, ne odustaje. Napravi onako kako sam ti rekao. Nije udovici preostalo drugo, nego da napravi onako kako joj je Ilija rekao. Ipak je on Božji čovjek, možda se i ispuni ono što je rekao, a ako i ne ionako je već spremna umrijeti u svojoj neimaštini. S povjerenjem i prepuštanjem u Božju volju udovica čini ono što se od nje traži, što će biti nakon toga u Božjim je rukama. Udovičina spremnost podijeliti s Božjim prorokom ono svoje posljednje, biva višestruko nagrađena, u njezinom ćupu nije nestalo brašna niti u vrču ulja za dugo vremena. I upravo je ova udovica ostala zabilježena kao primjer generacijama što znači ne računati samo na sebe, nego misliti i na drugoga koji je u potrebi. I sam Isus se poslužio njom i njezinim primjerom da svojim suvremenicima pokaže što je to vjera, vjera koja se teško nalazi i u onih koji su naizgled svoj život stavili u njezinu službu. Upravo te i takve koji su od službe vjeri načinili profesiju i dobro je unovčili Isus u današnjem evanđelju označava kao one kojih se treba čuvati. Oni proždiru kuće udovičke pod izlikom dugih molitava. Upozorenje je to koje i danas oni koji su u službi vjere, u službi evanđelja, trebaju shvaćati ozbiljno. Pred svima nama je neprestani poziv da čitav svoj život suobličavamo Isusu Kristu kako bi njegove misli postale i naše misli, kako bismo činili djela koja je on činio, da njegova ljubav prema svima bude i nama ohrabrenje za život u predanju svima.
Nakon što je upozorio svoje učenike da se čuvaju ponašanja koje ne priliči onima koji idu za njim, Isus se zaustavlja u promatranju onih koji svoje darove ubacuju u hramsku riznicu. Neki ubacuju sitniš, a neki ubacuju mnogo. Isusa ne zadivljuju oni koji ubacuju mnogo, nego siromašna udovica koja je ubacila dva novčića. Isusa ne zadivljuje kvantiteta, nego kvaliteta dara. Novac je samo jedna slika za uputiti na ono što je bitno. Mnogi daju od svoga suviška, a udovica daje sav svoj žitak, čitavu sebe. Svoju osobnost poistovjetila je s darom. Onaj koji hoće ići za Isusom treba učiniti upravo to: darovati sav svoj žitak, sebe samoga. Što da Isus čini s onim što je i nama suvišno, s onim što ni mi ne znamo kako upotrijebiti? Ako ne služi nama, može li drugome poslužiti? U našem odnosu prema Bogu često smo puta upravo takvi, naizgled mu dajemo puno, a zapravo mu ne dajemo ništa jer nismo spremni darovati sve. Darovati sve ne znači rasprodavanje svojega imetka, nerazborito rasipanje dobara. Znači otvaranje svoga srca za Božje djelovanje u njemu. Darovati sve znači prije svega svoju osobu, a onda i svoja dobra, staviti u službu evanđelja. Darovati sve znači usvojiti duh raspoloživosti, duh velikodušnosti, duh nenavezanosti, svime se služiti onoliko koliko mi koristi u svrhu postizanja svojega kršćanskog životnog cilja, a taj je moje vječno spasenje. Često puta možda pomislimo da Isus ima nešto protiv bogataša. Nipošto! On samo upozorava na zatvorenost srca, koja je jednako opasna kod bogatih kao i kod siromašnih. Ali kod onih koji više posjeduju, nekako je i veći rizik da će svoje srce okupirati dobrima i tako ga učiniti manje raspoloživim da u slobodi slijedi poticaje Duha Svetoga.
Isus nam upućuje poziv da promijenimo svoja mjerila kako gledamo na veličine. Poziva nas da se ne damo zavarati vanjštinom, lijepim pojavama, nego da svoju pažnju usmjerimo na čovjekovu nutrinu. Tu se krije prava čovjekova veličina. Čovjek je velik onoliko koliko je spreman odreći se svoga vlastitoga ja, koliko je spreman izgubiti se u Bogu.
Isus Krist koji se lišio svega kako bi se nama darovao na drvetu križu, ne prestaje nam se darivati u euharistijskome kruhu i vinu. Na tome izvoru crpimo i mi snagu za svoje vlastito darivanje u konkretnim okolnostima svoje svakodnevice.









All the contents on this site are copyrighted ©.