Uz misna čitanja 32. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijela Koraca
Božja riječ koja nam
je upućena ove 32. nedjelje kroz godinu poziva nas na promjenu mjerila, na nov način
gledanja onoga što je mnogo, odnosno onoga što ne vrijedi puno ili gotovo ništa. U
prvome čitanju prorok Ilija dolazi do udovice u Sarfati tražeći od nje da mu da ono
posljednje što ima za preživljavanje. »Živoga mi Gospodina, Boga tvoga, ja nemam pečena
kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću
otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i umremo.« No, Ilija je neumoljiv,
ne odustaje. Napravi onako kako sam ti rekao. Nije udovici preostalo drugo, nego da
napravi onako kako joj je Ilija rekao. Ipak je on Božji čovjek, možda se i ispuni
ono što je rekao, a ako i ne ionako je već spremna umrijeti u svojoj neimaštini. S
povjerenjem i prepuštanjem u Božju volju udovica čini ono što se od nje traži, što
će biti nakon toga u Božjim je rukama. Udovičina spremnost podijeliti s Božjim prorokom
ono svoje posljednje, biva višestruko nagrađena, u njezinom ćupu nije nestalo brašna
niti u vrču ulja za dugo vremena. I upravo je ova udovica ostala zabilježena kao primjer
generacijama što znači ne računati samo na sebe, nego misliti i na drugoga koji je
u potrebi. I sam Isus se poslužio njom i njezinim primjerom da svojim suvremenicima
pokaže što je to vjera, vjera koja se teško nalazi i u onih koji su naizgled svoj
život stavili u njezinu službu. Upravo te i takve koji su od službe vjeri načinili
profesiju i dobro je unovčili Isus u današnjem evanđelju označava kao one kojih se
treba čuvati. Oni proždiru kuće udovičke pod izlikom dugih molitava. Upozorenje je
to koje i danas oni koji su u službi vjere, u službi evanđelja, trebaju shvaćati ozbiljno.
Pred svima nama je neprestani poziv da čitav svoj život suobličavamo Isusu Kristu
kako bi njegove misli postale i naše misli, kako bismo činili djela koja je on činio,
da njegova ljubav prema svima bude i nama ohrabrenje za život u predanju svima. Nakon
što je upozorio svoje učenike da se čuvaju ponašanja koje ne priliči onima koji idu
za njim, Isus se zaustavlja u promatranju onih koji svoje darove ubacuju u hramsku
riznicu. Neki ubacuju sitniš, a neki ubacuju mnogo. Isusa ne zadivljuju oni koji ubacuju
mnogo, nego siromašna udovica koja je ubacila dva novčića. Isusa ne zadivljuje kvantiteta,
nego kvaliteta dara. Novac je samo jedna slika za uputiti na ono što je bitno. Mnogi
daju od svoga suviška, a udovica daje sav svoj žitak, čitavu sebe. Svoju osobnost
poistovjetila je s darom. Onaj koji hoće ići za Isusom treba učiniti upravo to: darovati
sav svoj žitak, sebe samoga. Što da Isus čini s onim što je i nama suvišno, s onim
što ni mi ne znamo kako upotrijebiti? Ako ne služi nama, može li drugome poslužiti?
U našem odnosu prema Bogu često smo puta upravo takvi, naizgled mu dajemo puno, a
zapravo mu ne dajemo ništa jer nismo spremni darovati sve. Darovati sve ne znači rasprodavanje
svojega imetka, nerazborito rasipanje dobara. Znači otvaranje svoga srca za Božje
djelovanje u njemu. Darovati sve znači prije svega svoju osobu, a onda i svoja dobra,
staviti u službu evanđelja. Darovati sve znači usvojiti duh raspoloživosti, duh velikodušnosti,
duh nenavezanosti, svime se služiti onoliko koliko mi koristi u svrhu postizanja svojega
kršćanskog životnog cilja, a taj je moje vječno spasenje. Često puta možda pomislimo
da Isus ima nešto protiv bogataša. Nipošto! On samo upozorava na zatvorenost srca,
koja je jednako opasna kod bogatih kao i kod siromašnih. Ali kod onih koji više posjeduju,
nekako je i veći rizik da će svoje srce okupirati dobrima i tako ga učiniti manje
raspoloživim da u slobodi slijedi poticaje Duha Svetoga. Isus nam upućuje poziv
da promijenimo svoja mjerila kako gledamo na veličine. Poziva nas da se ne damo zavarati
vanjštinom, lijepim pojavama, nego da svoju pažnju usmjerimo na čovjekovu nutrinu.
Tu se krije prava čovjekova veličina. Čovjek je velik onoliko koliko je spreman odreći
se svoga vlastitoga ja, koliko je spreman izgubiti se u Bogu. Isus Krist koji se
lišio svega kako bi se nama darovao na drvetu križu, ne prestaje nam se darivati u
euharistijskome kruhu i vinu. Na tome izvoru crpimo i mi snagu za svoje vlastito darivanje
u konkretnim okolnostima svoje svakodnevice.