Uz misna čitanja 31. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca
Susret i razgovor
Isusa i pismoznanca kojeg susrećemo u današnjem evanđelju, kao i prvo čitanje u kojem
Mojsije govori zajednici, daju nam povoda da zaključimo kako se Riječ koja nam je
danas upućena usredotočuje na zapovijed. Koja je zapovijed prva od sviju, pita
pismoznanac Isusa. A Isus mu odgovara riječima iz Knjige Ponovljenog zakona iz prvoga
čitanja: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi
Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma
svoga, i iz sve snage svoje!“ Međutim, Isus se tu ne zaustavlja, nego odmah nadodaje
i drugu: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.“
Premda mi ljudi kad čujemo za zapovijed automatski pomislimo na nešto što nam
je naređeno, nešto što moramo ili činiti ili izbjegavati, kako bismo bili u milosti
onoga koji zapovijeda, Isus odnose stavlja na drugu razinu, razinu ljubavi. Ljubav
mijenja odnose, pa i u zapovijedima. U ljubavi zapovijed ne shvaćamo kao nešto u korist
onoga koji nam zapovijeda, nego nešto što je u našu osobnu korist, nešto što je radi
mene i moga dobra. Jedino tako možemo ispravno shvatiti i razumjeti Isusa i njegovo
evanđelje. Da ljubav nije nešto apstraktno i da ona nije neko puko osjećanje, neka
dobrohotnost prema drugome jasno nam je iz Isusova života. „Zapovijed vam novu dajem,
ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Isusov način ljubavi je model za našu
ljubav, on nam je model za naše odnose prema Bogu, prema bližnjemu i prema samima
sebi. Što iz Isusova života možemo zaključiti kakvi su ti odnosi? Isusov odnos
prema Ocu je odnos potpunoga predanja, bezuvjetnog povjerenja, što želi Otac želi
i on, Sin. Isusova ljubav prema Ocu očituje se upravo u vršenju onoga što Otac od
njega traži, odnos je to istih misli i istih želja – Otac i ja jedno smo. Isusov odnos
prema čovjeku možemo promatrati kroz susrete sa svim kategorijama ljudi: s bolesnima,
s grešnicima, s odbačenima od društva, s religijskim i političkim vlastima, s bliskim
suradnicima, s rodbinom… Svi ti odnosi svjedoče nam kako je Isus zauzet za čovjeka
i njegovu konkretnu situaciju i kako ga želi dovesti do istinske sreće. On ne liječi
bolest kako bi bolesniku olakšao tegobe, nego kako bi upoznao Boga koji nije ravnodušan
prema našim patnjama; on ne oprašta grijehe kako bi grešnika oslobodio osjećaja krivnje,
nego da upozna Boga koji je nježnost sama i milosrđe; on ne dodiruje gubavca kako
bi se osjećao prihvaćenim, nego da mu pokaže njegovo dostojanstvo Božjega djeteta
koje mu ne može oduzeti niti jedna zemaljska vlast; on ne raspravlja sa svećenicima
i glavarima kako bi se pokazao od njih mudrijim i preuzeo simpatije naroda, nego kako
bi ih doveo do prave Istine; on ne povlađuje apostolima kako bi ih pod svaku cijenu
zadržao uz sebe, nego im prepušta slobodu izbora; on ne uzdiže svoju majku povrh ostalih
ljudi, nego sve one koji slušaju i vrše Božju riječ naziva svojom braćom, sestrama,
očevima i majkama. Isusova ljubav prema čovjeku je takva da on želi cjelovitoga čovjeka,
čovjeka koji je slobodan u prvome redu od grijeha i da se u toj slobodi može odlučiti
za ono što je najbolje za njega samoga, živjeti po Božjoj riječi i na taj način doći
u Kraljevstvo nebesko. Kako bi to čovjeku omogućio, on pokazuje svoju ljubav na najdrastičniji
način, jer nema veće ljubavi od ove: dati svoj život za svoje prijatelje. A nas zove
svojim prijateljima. Isusova ljubav prema samome sebi očituje se u njegovoj želji
da živi volju njegova Oca. On je svjestan, uza sve poteškoće koje je kao čovjek prolazio,
da ga samo vršenje volje njegova Oca čini istinski sretnim, da jedino ispunjenjem
svoga poslanja ostvaruje sebe. Voljeti sebe znači prije svega upoznati ono što jesam,
a to je da sam čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, otkupljen predragocjenom krvlju
onoga koji me ljubi do razapinjanja. Kada upoznam to svoje pravo dostojanstvo, onda
se mogu i ispravno voljeti. Spoznati da sam voljen kako bih mogao voljeti. Naša
ljudska ljubav treba se inspirirati na Božjoj, jedino će tako dobiti svoju pravu dimenziju,
a njezine kvalitete čitamo u poslanici sv. Pavla zajednici u Korintu. Takva ljubav
može ostvariti da naš život bude prava liturgija, klanjanje u duhu i istini, ono što
je prepoznao pismoznanac: ljubiti Boga i bližnjega kao samoga sebe, više je nego sve
paljenice i žrtve.