Uz misna čitanja Dušnoga dana razmišlja p. Danijel Koraca
Uz današnji spomen
svih vjerih pokojnika nekoliko je stvari na koje nas podsjećaju liturgijska čitanja.
Prva i najvažnija je ona na koju nas podsjeća Isus u Ivanovu evanđelju, a to je da
je volja Oca Nebeskoga da tko god vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni i da
ga on uskrisi u posljednji dan. U svojoj svakodnevici često se pitamo što je volja
Božja za nas, što i kako da činimo a da to bude po Božju, da se u našem životu ostvaruje
volja Božja. Najbolje ćemo se znati u tome orijentirati ako budemo slijedili ovo pravilo
koje Isus stavlja pred nas: volja je Božja moj vječni život, Bog želi moje vječno
spasenje, moju vječnu sreću. Što mi je onda činiti? Živjeti tako da se to ostvari.
Na neki način mogli bismo reći iz perspektive vječnosti gledati svoju sadašnjost.
Ili kako to u jednoj od svojih vježbi predlaže sv. Ignacije Lojolski, gledati svoj
život iz perspektive svoje vlastite smrti. Koji bi moji životni izbori bili iz te
perspektive? Bi li moj izbor bio tek prolazna sreća ili bih činio ono što me vodi
k vječnoj, neprolaznoj sreći. Vječni život je smisao čovjekova života. Sjećamo
se iz evanđelja od prije nekoliko tjedana, točnije na 28. nedjelju kroz godinu, kako
do Isusa dolazi čovjek s upitom: „Što mi je činiti da baštinim život vječni?“. Isusov
odgovor bio je jednostavan: zapovjedi znadeš, a želiš li više od toga dođi i idi za
mnom. Isus je onaj koji nas vodi u vječni život. Često puta nam se taj vječni život
možda čini dalekim, zagonetnim, nestvarnim. Pitamo se što je i kakav je? Međutim,
kršćanin bi trebao znati da je njegov vječni život već započeo. Kao što se često puta
čuje kako čovjekovim začećem počinje njegovo umiranje, isto tako čovjekovim krštenjem
počinje i njegovo vječno življenje. Možda smo premalo svjesni onoga što krštenje čini.
Često puta biti članom Crkve svodimo na članstvo slično nekom drugom udruženju kojem
plaćamo članarinu. Biti kršten, biti članom Crkve znači pripadati zajednici spašenih,
zajednici onih za koje je Krist prolio svoju krv. Biti kršten znači već sada sudjelovati
na božanskome životu, biti dionik božanskoga života. Zato i predslovlje u misama za
pokojne daje hvalu nebeskomu Ocu što se život pokojniku ne oduzima, nego mu se mijenja.
Ona prolaznost, ograničenost, odvojenost od Boga, koju smo ovdje na zemlji iskusili,
nakon smrti nestaje. Prelazimo u jednu novu stvarnost neposrednog odnosa s Bogom,
stvarnost za koju će sv. Pavao reći da oko čovječje nije vidjelo, uho čulo niti je
ljudsko srce iskusilo, a koju je Bog pripravio onima koji ga ljube. Bog nam je u svojoj
ljubavi po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista otvorio put u vječni život, na nama
je da prihvatimo tu njegovu ponudu ljubavi i da mu svojim vlastitim životom odgovorimo. Jučerašnjom
svetkovinom Svih svetih slavili smo Božju veličinu u svoj našoj braći i sestrama koji
se već nalaze u potpunom zajedništvu s Bogom, gledajući Boga licem u lice, onu dimenziju
Crkve koju nazivamo proslavljenom. Spomen svih vjernih pokojnika je dan sjećanja i
molitve za sve one koji su prešli prag smrti u milosti i prijateljstvu s Bogom, ali
još uvijek nisu u stanju blaženstva, nego prolaze svoj put čišćenja kako bi postigli
svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. Dok ovih dana obilazimo grobove svojih
dragih, imajmo na umu da su kršćanima, od prvih vremena Crkve mjesta gdje su bila
položena mrtva tijela njihove braće i sestara u vjeri, bila mjesta hodočašća i molitve,
posebno su to bili grobovi mučenika. Jednako tako, od prvih vremena Crkva časti spomen
mrtvih i za njih prinosi molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi očišćeni, mogli prispjeti
k blaženom gledanju Boga. U tu svrhu, na poseban način u ovakvim prilikama, Crkva
također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika (KKC 1030-1032).
Koliko god moderni čovjek zazirao od smrti i pokušavao ju odstraniti iz svoje
blizine, ona je neminovna za svakoga. Nemojmo dozvoliti da nama i našim dragima to
bude trenutak napuštenosti nego, kao onima koji vjeruju u Krista uskrsloga i u svoje
vlastito uskrsnuće, neka to bude miran prelazak Ocu. Pobrinimo se za svoje umiruće,
pozovimo im svećenika jer molitva svećenika nad umirućim trenutak je nade i ohrabrenja:
Pođi, kršćanska dušo, s ovoga svijeta u ime Boga Oca svemogućega, koji te je stvorio,
u ime Isusa Krista, Sina Boga živoga, koji je za te trpio, u ime Duha Svetoga, koji
se u te izlio. Danas ti bilo mjesto u miru i prebivalište kod Boga na svetome Sionu,
sa svetom Bogorodicom Djevicom Marijom, sa svetim Josipom i svim anđelima i svecima
Božjim. Neka ti na odlasku iz ovoga života dođe u susret Djevica Marija, anđeli i
svi sveti, da svoga Otkupitelja gledaš licem u lice. Nije li ljepše umrijeti s ovom
nadom, nego u strahu?