Uz misna čitanja 26. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Ante Lozuk

Velik je čovjekov um. Velika je čovjekova moć. Načinio je silna djela; budućnost obećava još veća. Nema bića na ovoj zemlji koje mu se može oprijeti, nema stvarnosti u ovome svijetu u koju njegov um neće prodrijeti, nema zadatka kojega nije kadar riješiti. Pa ipak, nesretna je čovjekova sudbina. Dok je zaokupljen promatranjem svojih djela, dok se divi rezultatima svojih istraživanja, dok ponire u dubine svojih razmišljanja i pipa neslućene temelje stvarnosti – upravo na koncu, u tim krajnjim točkama – doživljava da je sve to, a osobito on sam, samo jedan mjehur od sapunice koji se svakog časa može rasprsnuti. I čovjek se pita: čemu sva moja pamet i moć, kada me na kraju čeka starost, bolest i smrt?
Bolest, starost i smrt, ta tri odvratna, strašna neprijatelja neprestano ruše i uništavaju i čovjekovo djelo i čovjeka sama. No, potaknut snagom koju u sebi osjeća, on se ipak ne predaje. Navješćuje očajnički rat svojim najvećim neprijateljima: rat bolesti, rat starosti, rat smrti. Na nekim frontama izvojevao je već male pobjede. Medicina stalno napreduje. Mnoge prije neizlječive bolesti uspješno se liječe, život se produžio za dobrih deset a možda i više godina, operacije presađivanja organa, pa i onih najvažnijih, sve su uspješnije, estetska kirurgija u posljednjim desetljećima čini čuda, ali... čovjek na kraju ipak stari, postaje bolestan i umire. Usprkos svim naporima, bolest, starost i smrt i dalje slave pobjedu nad čovjekom... No, čovjek se još uvijek ne predaje. Ako je medicina nemoćna, tu su razni alternativci i magovi, tu su „čudesna sredstava pomlađivanja“, tu su stroga pravila o zdravoj ishrani i zdravom životu, tu su priče o stogodišnjacima koji (možda žive i po tisuću godina) negdje na Himalaji... I troše se milijarde i milijarde. A rezultat je na kraju i opet: bolest, starost, smrt.
U ovom kontekstu slušamo danas Isusova ozbiljna upozorenja u kojima osobito dominiraju tri zastrašujuće riječi: „odstraniti“, „odsjeći“ i „iskopati“. Isus upotrebljava ove riječi da jače istakne poruku koja glasi: Čovjek je stvoren za vječni život, a velika je opasnost da padne u vječnu propast. No, budući da su nama noga, ruka i oko daleko bliži (i draži) nego daleko, nepoznato nebo i vječni život, velika je opasnost da se mi jednostavno izgubimo pred zastrašujućim zahtjevima: „odstraniti nogu“, „odsjeći ruku“, „iskopati oko“. Htjeli mi to priznati ili ne htjeli, noga, ruka i oko predstavljaju naš konkretni svijet kojega poznajemo i volimo, a vječni život ili vječna propast jesu strani svijet.
Kao vjernici i mi sigurno želimo doći u nebo. No, za nebo ima vremena, mislimo. Uputit ćemo se jednom tamo, ali kasnije. Tko bi od nas želio čuti riječi: Večeras ćeš lijepo umrijeti i poći u nebo? – Nitko. No, govor o nebu jest govor o Bogu. Nebo jest Bog. Opredijeliti se za nebo znači: priznati Boga za svoje najveće dobro, za njim čeznuti kao za najvećom dragocjenošću, život usmjeriti tako da tu dragocjenost jednom dohvatim. Protivnost neba jest pakao – „neugasivi oganj“, vječno odjeljenje od Boga. Isus Krist jest jedini koji u svoj širini i dubini zna što znači „ući u život“ i „ući u pakao“. Nebo, vječni život, jest njegov dom, njegov svijet. On je sišao na zemlju da ljudima otvori vrata vječnog života, da ih istrgne iz ralja pakla. Dok govori o životu i propasti, o raju i paklu, on prestaje biti blagi, obzirni i milosrdni Spasitelj, postaje tvrd, odlučan, nepopustljiv. Ne priznaje nikakav kompromis, nikakvu polovičnost, nikakvu mekoću. Čovjekov cilj je vječni život. Zato, sve što čovjeka priječi u ostvarenju toga cilja jednostavno treba odstraniti, odsjeći, iskopati.