U nedjelju prije Velike Gospe, 12. kolovoza, vojni je ordinarij Hrvatske biskup Juraj
Jezerinac u selu Čelebiću kod Livna blagoslovio monumentalni Križni put, a nakon blagoslova
je na Livadnicama predvodio i svečano euharistijsko slavlje uz nazočnost mnoštva vjernika
iz Livanjske općine i brojnih Livnjaka pristiglih iz Hrvatske i europskih zemalja.
Zvonko Popović, profesor klasične filologije, idejni je začetnik i voditelj radova
za izgradnju Križnog puta postavljenog na crti bojišnice na Staretini, čije su postaje
izgrađene od klesanog kamena, kućnih 'ćoša i dovrataka' porušenih u Domovinskom ratu.
O Križnom putu govori profesor Popović: Ideja „Križnog
puta-Spomen parka branitelja Domovinskog rata Čelebić“ nastala je kada je nas nekoliko
susjeda, budući da su nam kuće u Domovinskom ratu spaljene i srušene, bilo primorano
nastaniti se u planini i razapeti šator tamo gdje nema mina, na mjestu gdje su naši
pradjedovi napravili prve košare, staje - kamene kuće. Gledajući svaki dan stotinjak
zapaljenih i srušenih „dimova“ u Domovinskom ratu i već pomalo iznutra obraslih i
zaraslih raslinjem te u koprive pale kamenje i dovratke, odlučili smo to klesano i
blagoslivljano kamenje, ćoše i dovratke, presložiti u kršćanske simbole. Ovdje
je u Livanjskom kraju nastradao veliki broj nevinih krštenih duša svih uzrasta, ponajviše
u 2. svjetskom ratu. U ovom bih kontekstu citirao iz djela rimskog pisca Livija, „Od
osnutka Rima“ , a i Sv. Augustin u „Državi Božjoj“, kad je zlo nadvladalo, spominje
isto: “Čuvajte nevinost neprijatelja“. Naime, kada je rimski vojskovođa Marcel osvajao
Sirakuzu izdao je zapovijed da se čuva nevinost neprijatelja. Naravno, da to i u ratovima
nikada gotovo nije bilo poštivano. Za vrijeme Otomanske okupacije u livanjskom
je kraju uništavana katolička uljudba, za vrijeme 2. svjetskog rata s katoličkom uljudbom
i nevini ljudski životi, a za vrijeme Domovinskog rata ubijana su i obiteljska ognjišta. U
osami, u divljini kao što je planina, u mislima smo se vratili prema svojim djedovima,
služeći se njihovom pameću koji su stvarali ovu kamenu građu, a misleći na njih iznjedrio
se razgovor s istim kamenom, ćošama, dovratcima: - kamen je kopan i prenošen kilometarskom
molitvom krunice, zajedničkim desetogodišnjim trudom više obitelji većinom za gradnju
obiteljskih kuća, - klesan je u poniznosti i strpljenju, a u ovom slučaju ne samo
za krštene duše, nego i za odmaranje begova, bega Firdusa i njegov „sadržaj“, jer
Čelebić je dobio ime po otomanskom putopiscu Čelebi-ju, - ugrađen i poravnat,
dopustite da se izrazim, „špagom katoličkog katekizma“ i „viskom vjere, ufanja i ljubavi“
uvijek sa središtem u Kristu, - povezan je „mortom Božjeg blagoslova“ čuvajući
prebivalište brojne obitelji, - blagoslivljan je vjekovima, iz godine u godinu
od naših duhovnih pastira, biskupa i svećenika, - kamen, zapravo, kuća koja je
u svom krilu, njedrima štitila obitelj od 7-oro do 10-oro krštene i Duhom Svetim pomazane
djece, - taj kamen koji ubiše naši neprijatelji, a mi zanemarismo, slijedeći logiku
ovoga svijeta, želi otvoriti svoje srce i govoriti nam o nama samima, - ako na
njega naslonite svoje milosrdno srce i osluhnete, čut ćete zvonke glasove molećih
mučenika koji svoju žrtvu suobličiše s Kristovom, - svaki je blagoslovljen tisuću
puta, dio je Kristova križnog puta i Hrvatskih križnih putova, svaki poručuje da se
odupremo zlu, govori da čuvamo nevinost neprijatelja. Osnovali smo udrugu kako
bi sagradili 14 monumentalnih spomenika, kršćanskih simbola, sve u znaku križa. Spomenut
ću samo neke: „Krunica“ dugačka 40 metara, izgrađena od kamenih ćoša i dovrataka;
„Križ kapela“ slična kapeli sv. Krševana iz 11. stoljeća; postaja „Križevi“ nalik
na križ na Vukovarskom groblju; „Kalež i hostija“; „Uskrsna svijeća“; špilje „sv.
Anti i sv. Ivi“ itd. Nakon izgradnje prve spomeničke postaje, brzo se uvidjelo
da tu treba puno ruku, materijala, vremena i novaca. Križ i gradnja križeva, ovako
monumentalnih, postao je problem i ubrzo je splasnuo polet dragovoljaca i predstavnika
udruge. Ostao sam sâm sa željom da projekt dovršim. No, kad je i meni ponestalo snage
i zanosa, odlučio sam odustati, ali se umiješao Krist i rekao; „Samo hrabro naprijed“.
Nakon toga, Njegovom snagom, Njegovom milošću, dobio sam sve i u svakom trenutku,
sve što je potrebno za izgradnju: novac, kamen, bagere, kamione i ostalo sponzorstvo
za izgradnju. Zapravo Gospodin je bio uvijek s nama, ali kad smo se mi počeli služiti
svojom logikom, onda je On intervenirao, jer od Boga je svako dobro djelo. Pozadina
ovog Križnog puta je patnja i stradanje tisuće mučenika u livanjskom kraju, a Krist
je to blagoslovljeno kamenje utkao u kršćanske simbole, kako bi to mjesto, tu crtu
bojišnice pretvorio u Put križa, u molitvu i pokajanje. Ove su postaje zapravo
meditacija ili tužaljka kamenja hrvatske pustinje, to je memorija života, ljepote
i stradanja žitelja livanjskog kraja; ti kameni križevi su otpor zaboravu, iščašenoj
pameti, očima prekrivenim mrenama, kratkom pamćenju; to je otpor konformiranju i sistematiziranju
te suobličavanju ovom svijetu; nisu sagrađeni niti u selu niti u gradu, nego u osami,
gdje idući u tu pustoš, penjući se u planinu, pomalo kroz zaraslu šumu, a onda sve
više i više idući prema planini i penjući se na vidikovce, sama planina vas sve više
upućuje prema sebi, prema vama samima, prema nutarnjem čovjeku, prema Bogu. Biskup
Jezerinac blagoslovio je Križni put, a tisuću se ljudi molilo. Želja mi je da se,
analogno Starom i Novom zavjetu, molimo u tišini planine, da se molimo u Duhu i Istini,
da se penjemo na brdo, u planinu, u osamu, noseći drvo križa, prisjećajući se Kristove
muke, da izbjegnemo 'vašare i kirvaje' poslije katoličkih blagdana, jer će nam u planini,
u pustari, gdje nema struje ni treštanja loše glazbe, lakše pasti mrene s očiju, srce
postati skrušeno i raskajano, sjetit ćemo se nevinih duša i promišljati o svom životu;
da se u pokori, kršćanskoj ljubavi, euharistiji te poslije u agapi ponizimo, gledajući
i osluškujući Boga kako sja, miriše, šumi i šapuće u tišini.