Spomen hodočašće u Boričevac i Zrin – pripremio Željko Tomašević

Ličko mjesto Boričevac i drevni Zrin u hrvatskom Pounju po kojemu su hrvatski banovi Šubići i dobili ime Zrinski, uz slavonsko selo Španovicu, dva su znamena hrvatskoga stradanja i progonstva koje traje sve do današnjih dana. I ove su se godine na župni blagdan Male Gospe, 08. rujna, u Boričevcu i u nedjelju 09. rujna u Zrinu okupili još živući prognanici i njihovi potomci, predstavnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva i brojnih drugih hrvatskih domoljubnih i braniteljskih udruga, odajući molitvom počast stradalima i čuvajući sjećanje o preteškoj nevinoj žrtvi Hrvata tih krajeva. Mjesto Boričevac je do temelja spaljeno i uništeno 02. kolovoza 1941. u četničkom ustanku koji je bio započet 26/27. srpnja 1941. zaustavljanjem vlaka s hodočasnicima Svetoj Ani u Kosovo kod Knina pa mučkim ubojstvima nevinoga vjerničkoga puka i njihovim bacanjem u krašku jamu Golubinku. Takav ustanak se sve do 1991. slavio u Srbu kao Dan antifašističkog ustanka naroda Hrvatske, a tragično je da je tomu i hrvatska koalicijska vlada 2010. sramno obnovila spomenik kojeg su hrvatski branitelji bili srušili u „Oluji“ 1995. godine. U tom četničkom ustanku, u kojemu su sudjelovali i srpski partizani toga kraja, pobijen je ili je tek manjim dijelom uspio izbjeći, sav katolički puk Istočne Like na prostoru sjeverno od Knina pa do Udbine, kao i katolički i muslimanski puk dodirnoga dijela zapadne Bosne. Takvim sustavnim etničkim čišćenjem, odnosno genocidom u kojemu su počinjeni najstravičniji zločini nad nevinim civilnim stanovništvom, posve su zatrti Hrvati u župama Boričevac, Bosanski Petrovac, Krnjeuša i Drvar, a potom i u Udbini, Priboju i ostalim rubnim hrvatskim mjestima. Organiziranim zločinom u želji trajnog brisanja svakoga traga postojanja Hrvata na ovim prostorima, mrzitelji su spalili čak i zemljišne knjige Boričevca, a potom su u nekadašnjem središtu potpuno razorenoga mjesta izgradili klaonicu za stoku. Svim izbjeglim Boričevljanima koji su svoje nove domove našli većinom na području Slavonije gdje su bili prisiljeni služiti na tuđoj zemlji bez doma i ikakve osobne imovine, bio je zabranjen ne samo povratak, nego i sam dolazak u Boričevac sve do oslobođenja u kolovozu 1995 godine. Uništenje zemljišnih knjiga pa neshvatljiva nebriga hrvatskih vlasti za njihovim prioritetnim obnavljanjem znatno su otežali njihov povratak sve do današnjega dana. Ipak, zahvaljujući predanosti i suradnji Boričevljana i biskupa Gospićko-Senjskog Mons. Mile Bogovića, u Boričevcu je pred završetkom obnove drevna kamena ljepotica crkva Rođenja Blažene Djevice Marije. U prigodi ovogodišnjeg spomen hodočašća predstavljena je i knjiga autora Josipa Pavičića „Dossier Boričevac“ koja izvornom dokumentacijom i vjernom memoaristikom svjedoči istinu o zatiranju župe Boričevac.
Istina koju je u svojoj propovijedi naglasio o. biskup Mile Bogović da se Boričevljani nisu donedavno smjeli vratiti svom Boričevcu, a da Boričevac još nije vraćen njima, jednako je žalosna hrvatska stvarnost i u slučaju drevnog hrvatskog Zrina i sudbine njegovih potomaka. Mjesto Zrin i njegov Zrinski grad su u potpunosti uništili pounjski srpski partizani na blagdan Male Gospe 1943., pod jedinom izlikom da ni jedan Zrinjanin nije želio prići ni surađivati s partizanima. Većina muškaraca, njih skoro tristo, odmah je bila pobijena, a preostali stanovnici, ponajviše žene i djeca su raseljeni, također većinom u Slavoniju. Sve biteljske kuće, gospodarske zgrade, groblje, Zrinski grad i župna crkva Našašća Svetoga Križa su uništeni do temelja. Nakon Drugog svjetskog rata nametnuta je šutnja o tom zločinu. Čak i danas, dvadeset i dvije godine od uspostave slobodne hrvatske države Zrin je pust i jedina je župa u Sisačkoj biskupiji bez i jednog vjernika katolika. Ta činjenica je tim više bolna jer postoje očuvane zemljišne knjige i katastarski planovi Zrina po kojima je moguće lakše uspostaviti točno vlasničkopravno stanje, no što je to slučaj u Boričevcu gdje je očuvan popis svih parcela i posjednika iz 1907. (na njemačkom jeziku).
I ove godine ni u Boričevcu ni u Zrinu nije bilo predstavnika najviših hrvatskih državnih vlasti, dok lokalni srpski dužnosnici iz Dvora na Uni redovito ignoriraju obilježavanje zrinskih žrtava. Jednako tako, državni mediji nisu izravno prenosili Svetomisna slavlja iz Boričevca i Zrina, niti su o takvoj mnoštvenoj hrvatskoj mučeničkoj žrtvi javnosti prenijeli primjerenu vijest. Stoga je predvoditelj zrinskog Svetomisnog slavlja na temeljima razorene crkve Našašća Svetoga Križa, za koju se nadamo početku obnove u sljedećoj godini, sisački biskup Mons. Vlado Košić uputio snažnu poruku „Efata“ – otvori se, Domovino moja, ne budi slijepa i nijema na nepravdu i gluha za istinu, progovori o istini i nepravdi, izaberi, Domovino moja, koga ćeš častiti – Krista ili antikrista!
Željko Tomašević
Član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva