Što apostolska pobudnica 'Crkva na Srednjem Istoku' može reći Europljanima?

Što Europljanima može reći Apostolska pobudnica
'Crkva na Srednjem Istoku' Europski vidici, br. 2
17. rujna 2012.

Apostolsko putovanje Benedikt XVI. u Libanon (14.-16. rujna 2012.), među raznolikim dimenzijama, osobita je okolnost za susret i suradnju različitih kultura, tradicija i vjera. Od mnogih plodova jedan je i dokument koji je Papa uputio mjesnoj Crkvi. Apostolska pobudnica 'Crkva na Srednjem Istoku' nastoji pomiriti i udružiti različite zamršene povijesne i vjerske procese: u toj zemlji, kao kroz povećalo, usredišnjuju se problemi koji pritišću sav suvremeni svijet, uključujući i Europu. Srednji Istok pradomovina je triju velikih monoteističkih religija. Za sve čovječanstvo, posebice za nas kršćane, to je zemlja Boga Spasitelja, zemlja Isusa iz Nazareta. Sveti Otac, govoreći Crkvi na Srednjem Istoku, želi da i stanovnici Staroga kontinenta promišljaju?
Papin se dokument može čitati i analizirati u različitim kontekstima i ključevima. To što u njemu prevladava jest žarki poziv, gotovo krik, na dijalog, što u kontekstu Srednjega Istoka poprima izvanrednu protegu. Tu se prikriveno susreću nazočnost i djelatnost triju jednobožačkih religija. U toj se zemlji posebice snažno čuje glas molitava koje se uzdižu iz različitih rukavaca podijeljenoga kršćanstva. Tamo slave i svoje liturgije na različitim obredima istočne katoličke Crkve sjedinjene s nasljednikom svetoga Petra, držeći se svojih vjekovnih tradicija i posebnosti. Mnoga su polazišta i mogućnosti za dijalog. Ali teško ga je započeti i voditi. Teške su posljedice njegova nedostatka. To svjedoči i bolna, često i krvava, povijest te zemlje. To je povijest u koju se upisuju događaji novijega doba, posljednjih godina, mjeseci i dana, povezana s unutarnjim podjelama islama sve do instumentaliziranja vjerskog fundamentalizma za političke svrhe, za terorizam, za trgovinu drogom, za političkim i gospodarskim interesima država različitih kontinenata.
Govoreći o međuvjerskom dijalogu Papa ističe da s motrišta Srednjeg Istoka on nije nametnut od pragmatičnih političkih i socijalnih promišljanja, nego se ponajprije stvara na teološkim temeljima u donosu na vjeru. Stoga vjera jača čovjeka u uvjerenju u Božju opstojnost, u Božju dobrotu i ljubav koju nudi čovjeku. Stoga vjera, neovisno o vjerskoj pripadnosti, čovjeka osposobljava da se otvori dobru i istini, a to može svatko, premda vjeruje na drukčiji način.
U Europi se mnogo govori o dijalogu. Jednako se tako mnogo govori i o slobodi pod svim njezinim vidicima. Dijalog je naime neodjeljivo povezan sa slobodom. I stoga možda upravo u svjetlu nove Papine pobudnice građani se Europe po ne znam koji put imaju pitati o značenju slobode i dijaloga. Na Srednjem Istoku, gdje samo da oduvijek nedostaju mir i stabilnost, no za vjernike u Krista postoje rizici najosnovnijih uvjeta za preživljavanje, premda ipak kršćani pružaju dokaz identiteta koji ostaje vrlo jak unatoč tomu što su manjina i podvrgnuti progonima i diskriminacijama. Zahvaljujući vjeri koja ne samo da pruža temelj vjerskoj raspravi, nego prije svega daje snagu da se živi kreativno u multikulturalnoj zajednici pa stoga i vapaj kršćana za dijalogom i slobodom čini se da je dobro utemeljen.
U takvu ozračju Papa zahtijeva poštivanje vjerske slobode i prekid nasilja, diskriminacije i mržnje. Podsjećajući da nauk Drugoga vatikanskoga sabora, piše da je vjerska sloboda vrhunac svih slobodā. To je sveto i neotuđivo pravo i ima se ostvarivati na individualnoj i zajedničkoj razini. U vjeri i izričajima kulta sloboda slijedi glas savjesti prianjajući onom izboru vjere koju smatra istinitom omogućavajući da se vlastita vjera javno izrazi. Imala bi postojati mogućnost slobodnoga ispovijedanja vlastite vjere kao i izražavanje njezinih simbola, a da se pritom ne riskira život i osobna sloboda.
Možda je upravo to jedna od misli koju Benedikt želi uputiti Europi. Ona, naime, što je paradoksalno, u ime slobode, modernosti i političke korektnosti stalno primiče određeni način protukršćanskoga stava te se osobitom učinkovitošću udaljuje od vjerskih korijena na kojima je oblikovana. Možda Europa misli da se bez vjere pa stoga i bez teoloških temelja može graditi na tom tlu trajni dijalog, mir i zadovoljstvo. Možemo, naravno, predstaviti si taj kontinent s crkvama preoblikovanim u umjetničke izložbe ili sportske dvorane i bez javno izloženih križeva, bez nazadnih vrednota koje brane brak i obitelj, a u svemu tome blijedu šačicu kršćana koji se kriju od svijeta u nekakvim modernim katakombama. Hoće li onda još biti zemlje u kojoj će čovjek dozrijevati do svoje punine? Hoće li još biti Europe?