Uz misna čitanja 24. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Ante Lozuk

Moderni autori drama i filmova kao pozornicu za radnju svojih djela često biraju zatvor. Tako je i s dramom u nešto starijem filmu The Brig Kennetha Brawna. Radnja se događa u zatvoru. Glavna lica jesu zatvorenici i njihovi čuvari. Sadržaj jest zatvorski kućni red, pravilnik koji govori što je zabranjeno a što dopušteno. Zabranjeno je gotovo sve: govoriti jedan s drugim, pokretati se bez zapovijedi, kretati se brzo, sjesti, prekoračiti bijelu crtu bez dopuštenja. Svaku slobodnu minutu treba iskoristiti za učenje pravilnika, i treba ga učiti stojeći, s poštovanjem... Kenneth Brown, uz mnoštvo sličnih autora, želi nam poručiti: Ljudi, život kojega živite nije drugo nego zatvor. Tu ne smiješ ništa, a glavna ti je zadaća učiti ono što ne smiješ. Konačni zaključak glasi: Tužno je biti čovjek.
Današnje Evanđelje, čini se, ne otvara nimalo ljepše perspektive. Isus veli: „Tko hoće biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!“ Ova rečenica morala je slušatelje pogoditi kao udarac groma. Riječ 'križ' vezana je bila uz okrutne Rimljane koji su križem kažnjavali lopove i razbojnike, i sve druge koji su im se protivili. Pošteni Židov je riječ 'križ' izgovarao šapćući, sa strahom i zgražanjem. A Isus upravo njima glasno i jasno nudi križ, i još nastavlja: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga! Jer što koristi čovjeku ako čitav svijet zadobije, a duši svojoj naškodi?“ – Nikakvo čudo da mnogi danas izjavljuju: Tužno je biti kršćanin! Radost, sreća, ljubav, ljepota i bogatstvo svijeta, znanstvena otkrića i tehnička dostignuća, čovjekovi snovi, ambicije, ostvarenja, napori, patnje – sve to za kršćane ne vrijedi ništa. Jedino što vrijedi jest duša. Temeljna zadaća života, prema kršćanima, jest da svoj pogled upravljaš prema tamnim horizontima iza kojih se ne vidi ništa? A što je to duša? Što je vječnost? – Nitko ne zna... Tužno je biti kršćanin!
Ako neke Isusove riječi i neke temeljne kršćanske postavke izdvojimo iz cjelokupnog konteksta, lako možemo dobiti karikaturu kršćanstva, i lako možemo pomisliti da je Gospodin pesimist i mrzitelj svijeta. A dobro znamo da nije tako. Sigurno nijedan čovjek nije s tolikom ljubavlju promatrao svijet kao naš Gospodin. Sigurno nijedan čovjek nije toliko suosjećao s bolesnima, s majkama, s malenima, s grešnicima. Oduševljeno govorio o Ocu nebeskom koji nikoga i ništa ne zaboravlja, čak ni sićušnog vrapca na krovu. Postoji li poruka u kojoj ima više ljubavi za svijet, čovjeka, stvorenje od Isusove poruke?
Pa zašto onda slušamo u današnjem Evanđelju okrutne riječi o hapšenju, trpljenju, križu? Gospodin govori o onome što će se uskoro dogoditi s njim. Ujedno poziva učenike na realizam. Ne smiju se nadati da će proći bolje od svoga Učitelja. Njegov put vodi prema Jeruzalemu, križu i smrti, ali završava uskrsnim jutrom. I taj put jest velika ponuda svijetu, velika šansa svakom čovjeku. Naš svijet jest ogroman, prostran, prekrasan i zanimljiv, ali je u isto vrijeme uzak, malen, zagušljiv i siv. A sve lijepo i primamljivo na kraju se ipak svodi na hapšenje, muku, križ i smrt. Bit našega svijeta i našega života jest križ i smrt. Sve drugo jest iluzija. No, po Božjem Sinu, koji je podmetnuo leđa pod križ ljudske sudbine i prošao kroz smrt, ovaj križ pretvara se u putovanje prema uskrsnom jutru. Stoga vjernik u Križu prepoznaje Božju snagu i Božju mudrost. Vjernik zna da Bog u Kristu započinje svoje djelo ondje gdje se čini da je sve završeno, da čitava stvarnost, da bi se uistinu ostvarila, mora proći kroz malenu strašnu točku koja se zove Kristov Križ.