Uz misna čitanja 23. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Ante Lozuk

Rijetko je što u čovjeku toliko vrijedno kao riječ. Riječ se izgovara, šalje, upućuje. Upućena riječ obično traži odgovor. Nekad ga dobiva, nekad ne dobiva. Izmjena riječi između dvije osobe više je nego razgovor. Riječ stvara odnos, zajedništvo, jedinstvo. Čovjek se ostvaruje kroz riječ. Bez riječi zakržljava, vene, propada. Ako dvije osobe, dok su zajedno, cijelo vrijeme šute, tu nešto ne valja. Zakopano je nešto što treba biti vidljivo; umrtvljeno je nešto što treba biti živo. Gdje je njih dvoje ili troje zajedno, tu nužno nastaje jedna čudna napetost koja teži za tim da urodi riječju, dijalogom, zajedništvom, jedinstvom. Ako tamo, gdje su dvoje ili troje zajedno, nema riječi, onda tu vlada hladnoća, tama, pustoš.
Bog je također prisutan u Riječi. On izgovara vječnu Riječ te je upućuje u svijet vremena i prostora. Božja riječ također traži odgovor, želi postati razgovor, zajedništvo, jedinstvo. I ona nekad dobiva odgovor, a nekad ne dobiva. Božja Riječ budi stvarnost izvan Boga na postojanje i život. Sve što je u početku po njoj nastalo, bilo je dobro. I čovjek je u početku bio dobar. Nesreća je započela kada je prestao slušati Božju riječ. Nakon toga je s vremenom postao tup i gluh, i nesposoban da izvan sebe nešto čuje. U tom stanju počeo je vjerovati da je i Bog nijem, da više ne govori.
Gluhonijemi mucavac iz današnjeg Evanđelja snažno oslikava žalosno stanje u koje je čovjek dospio zbog svoje gluhoće. I kao što je nekad izgovorio nad gluhim mucavcem, Isus kroz svoje Evanđelje hoće danas nad cijelim nesretnim čovječanstvom izgovoriti spasonosnu, našoj generaciji toliko potrebnu riječ: "Efata! - Otvori se!"
Možda se i nama dogodilo da smo postali gluhi, da se Božja riječ kroz dugo vremena gubila u našem srcu. Poput gluhog mucavca danas se i mi nalazimo pred Isusom. Njegova riječ može otvoriti vrata našega srca, čak i kada su se potpuno zaglavila u nemoći, razočaranju i ravnodušju. Euharistija je privilegirani okvir susreta s Bogom, okvir u kojemu Njegova riječ zvoni posebnom snagom i djeluje spasonosno. Gluhonijemi je to shvatio pri susretu s Isusom. Kada je začuo riječi: "Efata! - Otvori se!", shvatio je da Bog nije nijem, nego je on postao gluh. Shvatio je da Bog nije pobjegao iz njegova života, nego su njegove oči oslijepile pa on Boga u svome životnom prostoru više ne prepoznaje.
Prorok Izaija u prvom čitanju pjeva o sretnim vremenima koja će nastupiti kada Bog dovrši svoje djelo. U sadašnjem vremenu, veli, ljudi su gluhi, nijemi i slijepi. No, Bog neće dopustiti da tako ostane. Zahvatit će u naše jadno stanje i tada "sljepačke će oči progledati, uši se gluhih otvoriti, njemakov će jezik klicati..." Prorok nas poziva da se obnovimo u vjeri i nadi. Sve je u Božjim rukama: i stanje svijeta u kojemu živimo, i stanje u kojemu se mi osobno nalazimo... U Euharistiji slavimo velika Božja djela koja je izveo u prošlosti i koja neprestano izvodi. Dužni smo mu zahvaliti za darove koje nam pruža. Upravo za to nam je potrebna riječ i govor. Naša hvala stvara prostor za još veći dar u kojem nam se dariva On sam.
Uputimo, dakle, Gospodinu svoju riječ iz ove Euharistije: Gospodine Isuse, zahvaljujemo Ti na Tvojoj riječi, na daru Euharistije i na daru spasenja. Želimo te darove ugraditi u svoj život. No, često se događa da postajemo gluhi i da se Tvoja riječ u našem srcu gubi i propada? Ti si gluhome otvorio uši i oslobodio ga zle moći koja ga je držala zarobljenim. Tvoja riječ može i nas osloboditi i spasiti. Povedi nas u spasonosnu tišinu svoje Prisutnosti. Govori nam, govori nam uvijek nanovo, sve dok Te ne čujemo, sve dok ne prepoznamo Tvoju poruku!