Talijanski se tiskani i elektronski mediji trude što opširnije govoriti i pisati o
jučer preminulomu umirovljenom milanskom nadbiskupu, isusovcu kardinalu Karlu Maria
Martiniju. Iznose se mnogi detalji iz njegova života, tako primjerice Il Corriere
della sera spominje i kardinalov dolazak u Beograd i ekumenske veze s patrijarhom
Pavlom, osim što je izdašno pomogao pravoslavnom fakultetu i njegovoj biblioteci u
Beogradu. Godine 1976. deset dana prije blagdana sv. Ignacija hrvatskim je isusovcima
davao duhovne vježbe, a pred kraj prošloga stoljeća pomogao je novčano i pri uređenju
krova crkve u Opatiji. Svatko tko ga je izbliza poznavao nije se mogao načuditi njegovoj
intelektualnoj veličini ali istodobno i jednostavnosti. I mnoge izjave koje su nam
u novinama dostupne govore upravo o tome na različite načine, ali poneki otkrivaju
i korijene takve osobnosti te ih nalaze u Svetom Pismu i duhovnim vježbama svetoga
Ignacija. Upravo su duhovne vježbe, kako sam kardinal Martini negdje reče, uza Sveto
Pismo, drugo područje njegova zanimanja. Iz takve uronjenosti u Božju stvarnost izašla
je i pastoralna skrb za ovozemaljsku stvarnost onoga dijela Crkve koji mu je povjeren.
Odatle i zanimanje za radnike, za mlade, za intelektualce pa i za nevjerujuće. Poput
svetoga Tome Akvinskoga i kardinal je Martini znao naći zrnce istine i u ponekim pogrešnim
shvaćanjima, pa je stoga bio otvoren dijalogu, ističu također mnogi. Prevario
sam se, međutim, u očekivanju da će se nešto o tom čovjeku naći u hrvatskom medijskom
prostoru u povodu njegova preminuća, ali ništa, osim, jasno, na katoličkim portalima.