Razmišljanje patra Ante Lozuka uz misna čitanja Dvadeset prve nedjelje kroz godinu
"Tvrd je to govor!
Tko ga može slušati?" - Ovim riječima reagiraju Židovi na Isusov euharistijski govor
i poziv na vjeru te odlaze od njega. Ovim ili sličnim riječima u posljednjih nekoliko
desetljeća također i mnogi Nijemac, Austrijanac, Francuz, Nizozemac, pa čak i Španjolac
i Talijan izražava svoje neslaganje s Crkvom, njezinim naukom i moralom te traži ispisnicu
iz Crkve... Slično govori i mnogi mlaki kršćanin, suočen sa snažnim protivnim strujama;
a onda se pred ljudima možda još drži kršćanskih načela, ali potajice mnoga područja
svoga života uređuje i živi po sasvim drukčijem nauku i moralu... I mnogi koji iskreno
želi Krista slijediti, pritisnut očitom premoći zla i nemoći dobra u našem svijetu,
pita se tko danas još može slijediti radikalnost evanđeoskih zahtjeva, ali ipak poput
apostola u onom tužnom trenutku ponizno prigiba glavu pred misterijem Božje svemoći
koja se krije u nemoći. Situacija u kojoj su se nalazili učenici u događaju što
ga opisuje današnje Evanđelje jest situacija tihog očaja. Pitanje koje im postavlja
Isus, ljudski govoreći, pitanje je čovjeka čiji je slučaj izgubljen. "Da možda i vi
ne kanite otići?" Situacija Crkve u svijetu i situacija u dušama pojedinih ljudi,
osobito tamo gdje vlada bijeda, patnja i zlo, također je situacija tihog očaja. Pogleda
uperenog u tamu i prazninu Božje odsutnosti ili Božje nemoći, čovjek se pita: Zašto
je to tako? Dokle će tako? Kamo to idemo? No, zbunjenost, izgubljenost i očaj
predstavljaju tek početak priče današnjeg Evanđelja. Kao vjernici također znamo: zbunjenost,
izgubljenost i očaj jesu također tek početak priče o ljudskoj sudbini. Isusovo pitanje:
"Kanite li i vi otići?" - nije pitanje čovjeka čiji je slučaj izgubljen, nego je pitanje
čovjeka čije vrijeme tek započinje. U ovim riječima kršćanin će prepoznati poziv na
udaranje novih temelja vjeri i podizanje nove zgrade koju nikakva kušnja više neće
srušiti. Pitanje: "Kanite li i vi otići?" možemo, naime, preformulirati ovako: "Kanite
li i vi prestati vjerovati i nadati se?" U doba nedavnih perfidnih, a često i vrlo
okrutnih komunističkih progona mnogi kršćani ostajali su bez posla, bez slobode, bez
obitelji i bez života. Sve zato što se nisu htjeli iznevjeriti Kristu. Njihova žrtva
nije bila uzaludna. Kao što je Petar u Kafarnaumu u ime zbunjenih učenika dao Isusu
odlučan odgovor, tako su i u tim sivim i tužnim vremenima postojali ljudi koji su
u ime tolikih preplašenih, izgubljenih i očajnih znali ispovjediti vjeru i nadu koja
bi ponijela mnoge. Takvih ljudi bilo je uvijek tijekom povijesti Crkve, a ima i u
složenom i mutnom našem vremenu. U trenutku kada je izgledalo da je sve propalo,
da je vrijeme da svatko krene na svoju stranu, Šimun Petar, skromni ribar iz Betsaide,
izriče najegzistencijalniju ispovijed vjere što je ikada bila izrečena: "Gospodine,
kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" U tom trenutku, usudio bih se reći,
formirala se oko Isusa zajednica vjere u pravom smislu riječi, buduća jezgra Crkve.
Teško je zamisliti razočaranije i izgubljenije ljude od apostola u trenutku kada
su Isusa napustili svi koji su ga do tada slijedili. A opet, u povijesti nije bilo
ljudi koji su kretali prema ljepšoj budućnosti. Današnje Evanđelje na kraju nam upućuje
poruku punu optimizma. Pruža nam, naime, obećanje da će uz nas uvijek ostati Petar,
odnosno onaj koji će vjerovati i u najtežim kušnjama, i čija će nas vjera ponijeti
dalje.