Uz misna čitanja Devetnaeste nedjelje kroz godinu razmišlja p. Ante Lozuk

Prorok Ilija se teško razočarao u svojoj proročkoj službi, a razočarao se i u svome Bogu. Kraljica Izabela, strankinja i idolopoklonka, protiv koje se borio u ime Boga Izraelova, slavila je na koncu pobjedu, a on, Božji prorok, prisiljen je bio bježati iz zemlje. Upravo se nalazio u pustinji, gladan, žedan i do kraja ojađen, kada mu je ususret došao anđeo Gospodnji te mu pružio pečeni kruh i vrč vode. Nakon što se dva puta najeo Božjega kruha i napio vode, Ilija započinje shvaćati: Nije toliko važno što Izabela likuje a on skapava u pustinji od gladi, žeđi i umora, koliko je važno da on, Ilija, ustraje na putu koji vodi prema svetom brdu Sinaju gdje će susresti Boga. Zaboravlja umor, ustaje i nastavlja put. Hodao je, kaže Sveto Pismo, četrdeset dana i četrdeset noći bez zaustavljanja.
Slično Iliji i židovski narod Isusova vremena osjećao se teško pritisnut siromaštvom, moćnom rimskom šapom, osjećajem ostavljenosti i polagane propasti. Susreće Isusa i grne za njim u masama. Premda gladan, žedan i umoran slijedi Isusa pun očekivanja sve do pustog mjesta na kojemu je prijetila opasnost da potpuno skapa od iscrpljenosti. Onda je doživio čudesno umnažanje kruha i bio toliko oduševljen da je tog Isusa htio odmah proglasiti kraljem. No, njega je najednom nestalo. Narod zatim slijedi Isusov trag sve do Kafarnauma. Tamo ga konačno pronalazi. Isus ih dočekuje riječima: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke." No, Židovi, premda uporni u traženju Isusa, ne mogu razumjeti ove riječi. Oni zapravo ne žele Božjega kruha nego zemaljskoga. Ne žele putovati prema svetom Brdu. Žele se zaustaviti i žele se utvrditi tu na zemlji. Susret s Bogom ih ne zanima. Vječnost ih ne zanima. Žele prisiliti i Isusa da promijeni mišljenje. Zato započinju žestoku raspravu s njime.
I svi mi, osobito u trenucima kušnji i nakon uzaludnog traženja odgovora odozgor, nalazimo se često u situaciji da Bogu uputimo prigovor: Pa zar nije dosta svakodnevnog tereta, nego si nas pritisnuo nesnosnim teretom opće krize i crnog beznađa!! U danima kada bismo mogli uživati u suncu i vedrini, miru i počinku, moramo strepiti kako preživjeti!! Često smo uznemireni, uplašeni, ojađeni, a Bog šuti... Ali on zapravo ne šuti nego nam upućuje riječi koje ne želimo čuti. Kao što je nekad u gradu Kafarnaumu izišao pred Židove i uputio im sudbonosne riječi, tako Gospodin i danas izlazi pred nas te nam govori: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke." Nitko se od nas danas ne sablažnjava na ove riječi, ali nam one ipak znače vrlo malo, osobito kada u sebi nosimo osjećaj poniženosti, ostavljenosti, straha, beznađa. Zašto je to tako? Možda zato što poput Židova ne želimo putovati prema svetom Brdu, kao Ilija, nego se želimo utvrditi na zemlji. Ne želimo i ne trebamo nebeskog kruha, nego zemaljskog. Usprkos svemu, Isusove riječi postale su stvarnost, stvarnost koju neprestano oživljavamo lomljenjem euharistijskog kruha, koju čuvamo u zlatnim ciborijima i monstrancama, zaključanu u tabernakulu, označenu svjetlom koje se nikada ne gasi. Ova stvarnost darovana nam je zato da od nje živimo.
Ilija je shvatio da je na putu. Shvatio je da su pustinja, Izabela, protjerivanje, glad, žeđ, nemoć samo prolazne epizode, možda čak puki privid, a prava stvarnost jesu hrana i piće koje mu nudi Bog, i Susret na kraju puta... Svatko od nas zato trebao bi se ugledati na Iliju. Osobito kada se nalazimo u pustinji, kada se osjećamo sami, bespomoćni, ustrašeni, obeshrabreni, gladni, žedni i umorni. Božanski Kruh je tu pred nama. Dat će nam snage za daljnje putovanje, dat će nam odvažnosti za Susret na kraju puta.