Agnese Pedersoli, majka dvanaestero djece, preminula je 18. srpnja, u mjestu Rivolta
d'Adda, u biskupiji Cremona, dakle u devedesetoj godini, a cijeli je život provela
obrađujući zemlju i živeći u prirodi. Ona je 1995. godine, kada je imala 72. godine,
u intervju za lokalno glasilo poljodjelaca govorila o svojem životnom putu i pouzdanju
u Boga. Donosimo kratki ulomak iz objavljenog razgovora. Rođena sam bogata, bila
sam bogata i kad mi je bilo osam godina, ali sam bila nezadovoljna. Tek sam poslije
shvatila zašto. Zato jer sam imala sve. Bilo nas je desetero braće i sestara, a ja
sam bila najmlađa i obiteljska mezimica, što sam god poželjela to sam dobila. Udala
sam se za muža poljodjelca, također iz mnogobrojne obitelji, bilo ih je sedamnaestero
djece. U životu smo imali uspona i padova, uvijek smo živjeli u izobilju, u bogatstvu
i u siromaštvu, u radu i u obitelji. Razmišljajući od malih nogu o sudbini brojnih
rođaka uvijek sam život smatrala velikom radošću. Život mi je poklonjen i cvjetao
je u mojoj sredini. Od Boga sam sve radosno prihvaćala jer sam u kući časnih sestra
naučila živjeti s pouzdanjem u Boga – pripovijeda Agnese. Na novinarov upit što
misli o organizaciji talijanske udruge poljodjelaca, odgovorila je: Svi pomalo živimo
na rubu ponora, ne samo naša organizacija, koja mi se uvijek sviđala, ali i Italija
i Europa ... Osjećam da je većina naroda izgubila osjećaj za veličine: zanemaruje
najvažnije stvari, bitne, a previše se zauzimaju za nebitne. Stoga sarajevska djeca
zavide našim psima i našim mačkama; ima naime ljudi koji brane život životinja a podupiru
pobačaj, odnosno ubijanje nerođene djece. Danas nije lako sresti ozbiljne osobe, dobrohotne
i u miru sa sobom. Idući ovim korakom brka se dobro i zlo, primjerice glede minulog
rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, želi se žrtvu izjednačiti s agresorom. To
se već dogodilo i u prošlosti, recimo u Njemačkoj. Danas nitko nikoga ne sluša, a
ja sam puna sjećanja koja bivaju sve vrjednija što o njima više razmišljam – zaključila
je Agnese Pedersoli.