Znanost i vjera

Časni brat Guy Consolmagno, svjetski priznati astronom, stalni je član isusovačke zajednice pri Vatikanskoj zvjezdarnici u Vatikanskom dnevniku L'Osservatore Romano piše o tome zašto neki isusovci postaju astronomi. Tako najprije spominje svoju zajednicu koja je svjetski priznata i koja organizira različite susrete astronoma, ali sudjeluje i na susretima koje organiziraju drugi. Najprije ističe da je posao zvjezdoznanstva timski rad, ali što to isusovce potiče na taj rad?
Uglavnom su tu pitanja koja traže objašnjenja o tome kako se znanost susreće s vjerom. Znanost i vjera autonomne su ali se susreću barem u jednoj točki, a to je ljudsko biće koje je ujedno i vjernik i znanstvenik i čije su težnje i poticaji da se bavi znanošću u temelju više ili manje vjerske naravi tako da vjerske pretpostavke o svemiru zapravo temelje znanstveno promišljanje.
Poznati su već i gotovo otrcani prigovori da se vjernik oslanja samo izvješće o stvaranju svijeta, što se protivi znanosti. No i mnogi znanstvenici žele svoju znanost proglasiti božanstvom poput biologa, a pritom Dawkinsa smatraju svojim prorokom. Ne možemo nijekati činjenicu da postoje mnogi dobri ljudi koji prihvaćaju kreacionizam, ali jednako tako postoje i mnogi dobri ljudi koji prihvaćaju materijalističko shvaćanje znanosti, ističe Consolmagno te dodaje:
Oboje je djelomično ispravno. Teolozi nas podsjećaju da je svaka hereza temeljena na nekoj važnoj istini. Kad ateisti tvrde da vjeruju u Boga moraju imati jasnu sliku boga koga odbacuju. A bog kojega odbacuju vjerojatno je vrlo različit od Boga kojega smo mi vjernici doživjeli i prihvatili. Mi vjerujemo u Boga odgovarajući iskustvu a ne slijepom vjerom ili na temelju neke knjige ili gurua. Naša vjera uključuje to osobno iskustvo Boga. Stoga se u tom smislu vjernik ne razlikuje od znanstvenika koji promatra i nastoji protumačiti ono što je promotrio.
Odbacujući pak nadnaravno upletanje u svemir, znanost zapravo odbacuje boga kaosa, odbacuje svemir bez zakona, boga koji nesmisleno i prkosno djeluje. Takva boga i kršćanstvo odbacuje. Pa i kad Bog u knjizi postanka stvara svojom riječju – neka bude, to on ne čini slučajno, nego logično. Stoga i većina znanstvenika nisu bezbošci u strogom smislu riječi. I oni koji redovito idu u crkvu, sinagogu ili džamiju ne razlikuju se od drugih ljudi. Tako su i mnogi astronomi uglavnom vjernici ili možda agnostici. Oni pretpostavljaju Božje postojanje ali ne nastoje upoznati ga. Mali se broj znanstvenika priznaju ateistima. Pa i znanstvenik ateist zahvaljivat će na oltaru Istine. A ta je Istina ipak mjerilo i svim znanstvenim pokušajima. Vjernici pak koji se ne bave znanošću ne dolaze do spoznaje strukture prirode kao znanstvenici, ali vjernici mogu dobro poznavati Onoga koga znanstvenici mogu samo naslućivati preko prirode. U Svetom pismu se veli: i vidje Bog da je dobro. Slično i najveći ateisti među znanstvenicima doživljavaju radost i zanos istine kad otkriju ljepotu prirode koja odsijeva u znanstvenim zakonitostima.
Znanstvenici su poput glazbenika koji uživaju u skladu kompozicije. Pa i u pristupu znanost potrebna je određena vjera, nada i ljubav kao i u vjernika. A zašto mnogi isusovci postaju astronomi, znanstvenici? To se pokazalo već od samoga početka Družbe napose u Rimskom kolegiju. Baveći se prirodnim znanostima, isusovci su nastojali otkriti i njihov prvi uzrok i svrhu. Na tom su planu podupirali i Galileja. A danas žele pokazati svijetu očitu činjenicu da Crkva ne strahuje pred znanošću, jer Vatikan podupire njihov rad i zvjezdarnicu, nego je grli kao dug put od stvorenja prema Stvoritelju. A i prorok Baruh lijepo veli: Zvijezde mu veselo sjaju na svojim postajama, zovne li ih, one mu odgovore: Evo nas – i radosno sjaju svom Stvoritelju. A i sveti Ignacije, promatrajući zvijezde doživljavao je posebnu Božju blizinu i poticaj da služi Gospodinu i sve upravi na veću slavu Božju.