Uz misna čitanja 17. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Ante Lozuk

Miroslav Krleža je na pisao pjesmu pod nazivom 'Oče naš'. Ova pjesma započinje kao Gospodnja molitva i jedno vrijeme teče mirno, ali se onda naglo pretvara u bjesomučni protest i huljenje na Boga u kojemu poput nekog pripjeva dominiraju riječi: "Nek tebi bude i zemlja i raj, ali ti nama kruha daj! Kruha nam daj... Kruha nam daj... Kruha nam daj!" U ovoj pjesmi progovara ogorčeni gladni čovjek, čovjek silno željan kruha i materijalnih dobara, čovjek koji bi svoj svijet htio izgraditi upravo na kruhu i bogatstvu, a kojemu nikako ne daju da do njih dođe. Takav čovjek živi u nama i posvuda oko nas: u tisućama onih koji trče za preživljavanjem i nekim standardom, u tisućama razočaranih državom za koju su se borili, u tisućama koji bjesne na bogatune i tajkune, u tisućama koji jadikuju, plaču i proklinju jer nemaju onoliko koliko bi htjeli imati i koliko imaju drugi. Takav čovjek se prije ili kasnije diže protiv Boga – jer Bog je prvi i glavni krivac, Bog je onaj koji najviše obećava, a najmanje ispunja čovjekova očekivanja.
Takav čovjek živio je i u Isusovo vrijeme. Pritisnut bijedom i neimaštinom, Herodom i Rimom, osjećajem ostavljenosti i predokusom polagane propasti, Židov slijedi Isusa pun očekivanja. Očekivanje je naraslo upravo do one točke u kojoj će buknuti ili eksplozijom silnog oduševljenja koje će sve ponijeti sa sobom, ili nezadrživog bijesa koji će sve razoriti. Bilo je samo muškaraca pet tisuća, a uz njih su bile još i žene i djeca; puni broj bio je, dakle, daleko veći od pet tisuća. Za ono vrijeme i prostor na kojemu se sve to odigravalo bio je to veliki skup ljudi, prevelik. Apostoli su držali da je taj broj prevelik i za Isusa i za njegove mogućnosti. Ali kada je On stupio na scenu, ispostavilo se da je za njegovu ponudu taj broj ljudi zapravo premalen.
Isus zna da se iza težnje za kruhom krije mnogo više od samog nagona za održanjem života. Panični vapaj za jelom i pićem ukazuje na golemu provaliju koja se krije u čovjeku, a koju ne mogu zatrpati ni svi sadržaji ove zemlje. Kada se čovjek, naime, najede, kada podmiri sve druge svoje potrebe, čak i kad osigura sutrašnjicu, on još uvijek osjeća glad, neizmjernu glad za Kruhom kojemu ne zna ime. Isus zna da je osnovna čovjekova glad, glad za Bogom; zato nam daje Kruha koji će nam pružiti Boga. Čudesno umnoženje kruha na pustom mjestu slika je Euharistije i čudesnog otajstva koje se događa u njezinim okvirima.
Mi u ovom trenutku možda nismo gladni kruha. Ali smo sigurno gladni Boga. Zato slušamo Božju riječ, zato nedjeljom sudjelujemo na euharistijskoj gozbi. I kao vjernici znamo da se svetom euharistijskom događaju pred nama uvijek nanovo kao čovjek rađa Bog, uvijek nanovo kao čovjek napreduje i raste, govori, radi i trpi, kao čovjek uvijek nanovo umire ali i pobjedničko slavlje slavi. I prisustvujemo svetoj gozbi u taj čudesni događaj uvijek nanovo uneseni smo i mi: rađamo se zajedno s njime, rastemo i napredujemo zajedno s njime, možemo djelovati nošeni njegovom snagom, govoriti vođeni njegovom mudrošću, trpjeti i umrijeti ispunjeni njegovom ljubavlju. Za oči vjere zato sve nedaće naših dana nisu drugo doli prolazne epizode, stepenice kojima se penjemo prema Brdu Susreta, a jedina stvarnost jest upravo to Brdo Susreta, koje se nalazi tu, na oltaru, predstavljeno svetom gozbom, označeno vječnim svjetlom pospremljeno u tabernakul. Za logiku vjere sve je zapravo nevažno, bezopasno, tek puki privid, osim čudesne Božje prisutnosti među ljudima i čudesnog poziva da se uključimo u misterij njegova života, smrti i uskrsnuća.