Socijalna je država nastala jer je propao mit koji se sada predstavlja kao globalizacija:
mit o samoupravi tržišta. Onda je problem bio riješen na nacionalnoj razini državnom
solidarnošću, a danas se isti problem javlja na globalnoj razini – piše Rosario Sitari,
glavni tajnik talijanske udruge sveučilišnih profesora, u članku koji je objavila
agencija Zenit. Postoji globalni sustav, a postoji uglavnom kao kapitalističko
nadmetanje u najrazornijoj inačici kao što je novčarska. Osjeća se potreba za međunarodnom
zajednicom koja bi bila utemeljena na načelu supsidijarnosti, regulirana pravom i
usmjerena na opće dobro – tvrdi Sitari. Da bi se iz zbrke sadašnje krize prešlo
u duh Pedesetnice potrebno je da civilno društvo osmisli vlastite odgojne sustave
i da oni iziđu na otvoreno more svih oblika znanosti, koristeći doprinose filozofa,
teologa i znanstvenika u traženju zajedničkog nazivnika, odgoja za planetarnu demokraciju,
koji zahtijeva skupne kulturološke pristupe za stvaranje solidarnoga identiteta. Ti
odgojni sustavi mogu biti nositelji kulture da se iz premoćne financijske globalizacije
prijeđe u drugu globalizaciju, kadru nadvisiti djelomično i suzujuće poimanje čovjeka;
potrebno je u ekonomskom promišljanju otkriti etiku odgovornosti i uzajamnosti– piše
Sitari. Ali ne može se bez odgoja steći samosvijest za zajedničku svijest, također
ni bez prihvaćanja različitosti, pluralizma i uzajamnosti, niti se može vrjednovati
lokalno uporište bez vrjednovanja i planetarne pripadnosti, isto kao što se ne može
odgajati za nacionalne vrijednosti bez prihvaćanja međuovisnosti država i raznih ustanova
– smatra Sitari. Valja istaknuti trenutak povijesne problematičnosti kao u post-koncilsko
vrijeme i shvatiti da je područje djelovanja katoličke kulture svojstveno srednjim
tijelima, gdje se može ostvariti važna i kapilarna nazočnost ne samo na individualnoj,
nego i na zajedničkoj i institucionalnoj razini – smatra Sitari. U toj se vodoravnoj
supsidijarnosti otvaraju mogućnosti pregovaranja i svjedočenja, također i prigode
za sve sastavnice modernosti, poput dragovoljstva i neprofitnih organizacija, baš
u trenutku kada globalizacija i opustinjavanje javnog prostora stvaraju virtualni
teritorij, a, naprotiv, temeljna su ljudska prava ukorijenjena u lokalnoj dimenziji
i prednjače i u odnosu na pozitivno pravo političkog društva organiziranoga kao suverena
država. Teritorijalna dimenzija, gdje se ljudska prava mogu solidarno štititi,
postaje plodno tlo za socijalnu evanđeosku poruku koja se može korjenito umrežiti
i izraziti u globalnome selu. Na lokalnoj se razini usklađuje gospodarstvo i politika,
bogatstvo i raspodjela, nadmetanje i suradnja. Nenadomjestiv je doprinos koji Crkva
može ponuditi za primjenu načela supsidijarnosti jer je ona kapilarno raširena i sposobna
utjecati na savjest vjernika u oblikovanju njihova života, budući da može djelovati
na lokalnoj i globalnoj razini – primijetio je profesor. Da se izbjegne pretvaranje
humanizma u filantropiju valja predložiti socijalni nauk Crkve kao javnu modernu filozofiju
jer se može očitovati i u teorijskom i metodološkom pluralizmu ekonomske znanosti
koja može pronaći mjerila za izricanje sudova o odnosu sredstva i ciljeva, o izboru
najprikladnijih sredstava u određenim povijesnim okolnostima, o pravednoj raspodjeli
troškova i društvenih blagodati razvoja i, u konačnici, o raspodjeli izvora između
kratkotrajne, srednje i dugoročne uporabe – tvrdi Sitari. Nadu dakle ne treba
ubrajati među dobre nakane jer se ona ne povjerava, (deux ex machina), nekoj tamnoj
nevidljivoj liberal-kapitalističkoj ruci, naprotiv oslanja se na bratske odnose i
na realizam planske napetosti vidljive i savjesne ruke političara, gospodarstvenika,
djelatnika i svih ljudi dobre volje. U toj planskoj napetosti ekonomija biva politika
koja teži zajedničkim i prihvaćenim ciljevima. U ekonomskoj politici, usredotočenoj
na vrijednosti ljudske osobe, ima prostora za suradnju između vjernika i nevjernika,
između pripadnika raznih religija u zauzimanju za pravednost i mir ljudske obitelji
– zaključio je Sitari.