Zašto je lijenost smrtni grijeh?

Lijenost se nakon pojavljivanja poput epidemije širila s Istoka na Zapad, čak se i njezino uredovno vrijeme tijekom putovanja mijenjalo, u početku je za istočne monahe lijenost bila prijepodnevna mora, a stigavši na Zapad monasima je postala ranojutarnja mora, odnosno sotona. Benediktinci su joj doskočili svojim geslom: 'Moli i radi', i tako su ograničili njezino bezgranično vrijeme. Lijenost je kroz povijest opisivana kao sjeta, tugaljivost, lijenost, mlitavost, žalost, potištenost, tuga ili uznemirenost – ustvrdio je poznati teolog Pierangelo Sequeri govoreći na festivalu u Spoletu o lijenosti kao smrtnom grijehu.
Smrtni grijesi nisu smrtni jer su po sebi teški grijesi, nego jer su u počelu niza posebnih sklonosti koje nagrizaju dušu i navode na zla djela. Odatle njihova jednostavna definicija, ali dublja analiza očituje složenost odnosa i dinamiku njihovih preobraženja. Stoga je vrlo živo zanimanje za odnos između psihičkih stanja i moralnih sklonosti, iz čega se rađa upit o ispravnosti krjeposti i naklonosti. Taj nas upit, kako svjedoči tradicija, nikada ne ostavlja, dakle i prije se Freuda raspravljalo o krjepostima duha i nastranostima uma – primijetio je teolog Sequeri dodajući da nije mudro odbaciti povijesnu mudrost.
Zanima nas to što se zbiva u duhovnom životu. Na te upite tražimo odgovor u prokušanoj mudrosti i duhovnom iskustvu onih koji su duboko proučavali ljudsko biće. Neprestano se propitujemo o ispravnosti svojih krjeposti i sklonosti, a ne želimo samo saznati odakle dolaze i koji su njihovi učinci. To nas uvijek prati, a to je, prema tradiciji, i glavno obilježje lijenosti. Lijenost je čudna smjesa dosade i negodovanja obzirom na duhovnu kvalitetu. Nenada i paralizirajuća pojava njezina posvemašnjeg obezvrjeđivanja u nama potiče sumnju jesmo li upoznali i dosegnuli duhovnu kvalitetu. Sveti Toma veli da je srž lijenosti u dosadi činjenja dobrih djela, lijenost postupno otupljuje sklonost da ih se čini. Začarani krug lijenosti, koji otupljuje duhovnu kvalitetu, savršeno je uočen. Lijenost zaista pogađa krjeposnu naviku, a ne sklonost manama – istaknuo je teolog dodajući da duhovna tradicija vrlo dobro razlikuje između žalobnog ogorčenja lijenosti i mističnog iskustva suhoće, odnosno „tame noći“.
Pitamo se što je grješno u lijenosti, zašto se ubraja u sedam glavnih grijeha, zašto se ne može poistovjetiti sa psihičkim stanjem ili iscrpljenošću, ili u težim slučajevima, s potištenošću i tjeskobom – primijetio je profesor rekavši da odgovor nalazimo u svetom Tomi. Napast lijenosti koristi malodušnost da obrazloži razumnost dvostrukog odabira: napuštanja Boga i pohlepnog samozadovoljstva. Odbojnost prema traženju duhovne kvalitete, u čemu se nekad uživalo, pretvara se u mržnju prema samom izvoru te duhovnosti. Zavaravanje je da se toga možemo osloboditi u odluci, naizgled jednostavnoj i oslobađajućoj: pustiti Boga na miru. Drugi je pak put opsjednutost osobnim blagostanjem, bezbrižnim životom – primijetio je profesor dodajući da je upravo u tomu protuslovnost lijenosti.
Grijeh nije u bolnom osjećanju napuštenosti, u duhovnoj praznini, nego u nijekanju i podcjenjivanju primljena dara, u mržnji prema onomu tko nam ga je dao i učinio da ga gajimo, prema onima koji su nas odgojili u duhovnoj kvaliteti i u dostojanstvu osobe, u mišljenju da je krjepost isprazna također i odvažna kušnja i žrtva krjeposna života. U konačnici, grijeh nije u potlačenosti duha, nego u sukrivnji umnosti. Lijenost se hrani opravdanjem svih sredstava. Opravdava se mrzeći ono što smo zdušno učili i voljeli. Lijenost je hladan grijeh, govorili su stari, jer nas čini bezosjećajnima prema Bogu i prema bližnjemu – istaknuo je Sequeri.
Lijenost stavlja u kušnju i našu potajnu želju za svemogućnošću, prema kojoj je naša zasluga sve ono što smo stekli, sve je drugo bezvrijedno. Bez obzira što je, zaključak je, nije ništa. Stoga je besmisleno služiti Bogu: „Zaludu je Bogu služiti i kakva je korist što njegove čuvamo propise? – piše prorok Malahija. Opasno zatamnjujući našu potvrđenu naviku da primamo, ne dajući ništa zauzvrat, lijenost nagriza samu našu želju i tako se gubi iz vidika ono što je bitno. Poznam tvoja djela: niti si studen niti vruć! Oh kad bi bio studen ili vruć. Ali jer si mlak – ni vruć ni studen – izbacit ću te iz svojih usta. Ti tvrdiš: Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba', a ne znaš da si upravo nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep i gol – čitamo u Otkrivenju.
Varanje da će želja naći smiraj u najnižim strastima i nastranostima u nama ubija dušu i nas s njom. Freud je potražio rješenje u melankoliji, koja se dvojako očituje: u neizbježnom gubljenju ljubljene stvari i u unutarnjem osjećaju krivnje. Nietzsche je pak otkrio isti put najavljujući epohalno srozavanje, to jest lijenost, s nihilističkim učinkom: žalost zbog Božje smrti i narcizam životne moći. Doista, u prošlom smo se stoljeću prepustili raširenoj mržnji zbog nenadanog napuštanja Boga, čeznutljivo odlučujući da ga napustimo, kao da je u tome oslobađanje životnih snaga a zapravo je ostvarenje njihove neispunjive praznine. Zakoračili smo putem obmanjujućeg narcisoidnog samoostvarenja, kao da može nadomjestiti kvalitetu i izgubljeno duhovno dostojanstvo, a nije nas napustila tuga ni besmisleni nemir lijenosti – ustvrdio je teolog.
Besmisleni nemir prouzročen lijenošću može izgledati kao neumorna žudnja za Bogom, ali je najčešće bijedni nadomjestak gubitaka Boga. Individualna i zajednička epidemija lijenosti, već sekularizirana i civilizirana, prije svega zahtijeva, počevši od velikodušnog svjedočanstva vjernika, da se prizna zahvalnost za primljene darove i sposobnosti, potom da budemo vjerni obećanju naraštajima koje smo donijeli na svijet, da im vratimo uzbuđujuću nadu koja se rađa u ispravnom odnosu s Bogom; nije važno kada, glavno je da ih se oslobodi od ludosti mržnje. Kršćanska blizina mora u prvom redu zaustaviti razočaranje koje predaje u zalog novom naraštaju, također i zbog našega kažnjivog podvrgavanja lijenosti i materijalnom blagostanju, bez veličine duha, bez dostojanstva osjećaja, bez ushita – zaključio je teolog Sequeri.