Objavljenja knjiga 'Susresti se na kraju. Vježbe za razgovor o posljenjim stvarnostima'

U okviru VIII. biblijskog festivala koji je od 18. do 27. svibnja održan u talijanskom gradu Vicenzi, o temi „Što ste bojažljivi? (Mk 4,40) – Nada iz Svetoga pisma“, 26. je svibnja predstavljena knjiga teologa Francesca Brancata, naslovljena „Susresti se na kraju. Vježbe za razgovor o 'posljednjim stvarnostima'“. Jedan je njezin odlomak objavio katolički dnevnik 'Avvenire' (od 25. svibnja), u kojemu teolog primjećuje da je danas raširena težnja intelektualaca na raznim kulturnim područjima, bili oni pisci, filozofi ili ljudi znanosti, nerijetko prožeta nihilizmom i ravnodušjem prema onomu što svijet proživljava u današnjim povijesnim prilikama, u kojima se sve češće čini da se apokaliptični strahovi pretvaraju u stvarnost i da se potpuno ostvaruju u svakodnevnoj kronici.
Suočiti se s nekim predstavnicima laičke misli nikako ne znači ići pognute glave ili prisiliti teologiju da zauzme vječiti pokajnički stav, nego iskoristiti ono što njihovo razmišljanje ima reći vjeri koja razmišlja i, u ovom slučaju, kršćanskoj nadi. Naravno, - napominje autor – nisu svi intelektualci, takozvani laici, ili koji se izjašnjavaju nevjernicima, raspoloživi za razgovor s razmišljanjem vjernika, u kritičkom, mirnom i smjernom razgovoru, kao što se, primjerice, događa kada neki filozofi ili znanstvenici pribjegavaju sredstvu podrugivanja kako bi pokušali isprazniti i svesti u krhotine „stajalište“ onih koji se s naporom zauzimaju živjeti fides quaerens intellectum (vjeru koja traži razumijevanje) – istaknuo je Brancato.
U svjetlu svega toga pokazuje se žurnijim i zahtjevnijim pitanje: koja je zapravo nada dopuštena čovjeku, ako je on pozvan živjeti u sve manje gostoljubivom i prijateljskom svijetu u kojemu sve više prevladava svemoguća tehnika kojom se ne može upravljati, i koje je čovjek često ugledna žrtva? Samo u mjeri u kojoj čovjek neće ostati zarobljen u močvari svoje sadašnjosti i u kojoj će znati suočiti se s izazovima snagom nade, moći će se pomiriti s vlastitim granicama. (…) To se, međutim, neće moći ostvariti ako kršćanska poruka, s njegove strane, ne održi živom svoju proročku snagu i za ovaj naraštaj, i ako se ne odupre, i to bez dvojbi, ustrajnoj kušnji da se svede na oblik kulture, na slojeviti sustav moralnih propisa i etičkih uputa, u alternativnom ili integrativnom humanizmu. Odnosno ako ne uspije ostati – ili čak ponovno postati – kršćanstvo sposobno naviještati i svjedočiti Kraljevstvo Božje u svijetu koji vjerojatno osjeća draž oduzimanja Bogu kako bi sve dao Cezaru – istaknuo je teolog Francesco Brancato.
U predgovoru knjige, koji je napisao filozof Salvatore Natoli, objašnjava se što je nekada bilo „predvorje narodā“, zajednički prostor ispred hrama u Jeruzalemu, u koji su mogli doći nežidovi, odnosno – kako piše Natoli - nije to bilo toliko mjesto susreta koliko prolaza. Međutim, u razmišljanju pape Benedikta XVI. izraz „predvorje narodā“ danas poprima očito drugačije značenje. Osim toga, - primjećuje filozof – u vrijeme globalizacije možemo reći također da je cijeli svijet postao veliko predvorje, mjesto stalnoga prolaza, te tako i spajanja različitih kultura. Ali, ima društvenih skupina, kao i pojedinaca, koji smatraju da je ono u što su oni uvjereni apsolutna istina koje se nisu spremni odreći. Stoga se osjećaju ovlašteni nametnuti ih i drugima kao istinitima.
Globalizacija je povećala te napetosti jer je u kratko vrijeme suzila prostor-svijet – napomenuo je Natoli. Stoga bi se „veliko predvorje“ moglo pretvoriti u arenu sukoba, i to je jedna od opasnosti našega suvremenog doba koja najviše zabrinjava. Tomu valja dodati da je povratak velikih Crkvi ostavio prostora za utemeljivanje eklekticizama koji spajaju simbolične materijale preuzete iz različitih vjerskih tradicija, te ih miješaju s isto tako različitim filozofijama. Otuda proizlazi ponuda zamjenskih religija u kojima se često simbolika svetoga spaja sa psihologijom dubokoga.
Sve se to događa unutar opće masovne sekularizacije, koja je obilježena mitologijom konsumiranja, a slijedom toga i proizvodnjom u nizu džepnih idola. To je, - prema riječima filozofa Salvatorea Natolija - općenito pospješilo širenje vjerske ravnodušnosti. Ne možemo se stoga ograničavati te „predvorje“ tumačiti kao mjesto suočavanja između vjerenika i takozvanih nevjernika, nego ga valja shvatiti kao otvoreni prostor šire društvene slojevitosti. Ali u tom slučaju, ako je predvorje takvo, koje je značenje hrama? – upitao se Natoli.
Hram se zacijelo ne može shvatiti kao neko odvojeno mjesto, nego kao otvoreno mjesto. Svatko, dakle, ne samo da ima biti raspoloživ za slušanje stajališta i uvjerenja drugih, nego ima biti još raspoloživiji za mijenjanje vlastitih. I nitko ne bi trebao smatrati da posjeduje istinu. „Predvorje“ može biti mjesto susreta, a ne jednostavnoga suživota među strancima, samo ako hram ostaje otvoren, ako je on mogućnost za sve, a ne isključivo mjesto istine. „Predvorje narodā“ se stoga ima zamisliti kao mjesto na kojemu se odlažu predrasude, i na kojemu smo raspoloživi izložiti se sudu drugih – napisao je u predgovoru filozof Salvatore Natoli.