Premda nije opravdano površno i aprioristički osuditi globalno tržište ipak postoji
problem kako riješiti tri socijalna proturječja globalizacije: povećanje nejednakosti
razvidno u općem kontekstu povećanja bogatstva i srednjeg prihoda, rast bez porasta
zaposlenih koji ide usporedo s razvojem procesa globalizacije tržišta, te odnos prihoda
po stanovniku koji ne samo da ne jamči pristup općem znanju nego isključuje sve veći
broj osoba – piše Rosario Sitari, glavni tajnik Udruge talijanskih sveučilišnih profesora,
u članku za agenciju Zenit pod naslovom 'Ekonomija i etika u shvaćanju modernoga razvoja'.
Valja dakle od novčarske globalizacije prijeći na neku drugu, sposobnu nadvladati
pristrana i ograničavajuća shvaćanja čovjeka kako bi se osnažila etička odgovornost
i uzajamnost u poimanju ekonomije. Problem je vrlo ozbiljan tim više ako ga se promatra
u kontekstu gdje su tržišni fundamentalisti uspjeli obeshrabriti a ponekad i sotonizirati
svaki pokušaj ustroja nastale situacije. Zdrav razum jedva uspijeva dokazati da divlja
konkurencija uništava samu sebe i da gospodarstvo bez nadzora ima razarajuće učinke
– piše Sitari. Možda je to posljedica društvenih ideologija, koje su okosnica građanskog
suživota, a koje su učinile dvije grješke antropološkog ograničavanja: kolektivistička
ideologija osobu smatra skupom društvenih odnosa, niječe dakle osobnost, a liberalistička
pak osobu tumači individualističkim rječnikom niječući joj društvenu dimenziju. Dozrjelo
je vrijeme za novu vrstu promišljanja o osobi kao cilju, a nikad sredstvu; osoba je
ujedno samosvojna i zajednička – ustvrdio je Sitari. U globalizaciji su se učvrstile
tri misaona struje: - Fundamentalizam tržišta, fundamentalisti bi željeli ukinuti
zajedničko donošenje rješenja i da tržišne vrijednosti prednjače pred političkim i
društvenim. Oni ne niječu negativne učinke takvog promišljanja, nego ih smatraju nezgodama
je bi tijekom vremena otklonila nevidljiva tržišna ruka. - Globalizam shvaćen kao
prijetnja zajedničkim i etničkim posebnostima: podižu se barijere koje se oslanjaju
na socijalnu politiku, religije i kulture. Te su barijere ponajčešće izvor nestabilnosti
i stoga nacije, religije i kulture poistovjećuju s opasnošću za novi svjetski poredak. -Reformistički
globalizam pak računa na institucionalni čimbenik i na općeprihvaćena pravila za upravljanje
globalizacijom koja će poštivati razne identitete. U takvom globalizmu ima prostora
za novi sklop racionalnosti utemeljen na tri načela: - načelo solidarnosti, potvrđuje
nerazdvojnost između osobe i zajednice; - načelo supsidijarnosti, podrazumijeva
vrstu društvenog ustroja u kojem je moguće spojiti solidarnost i slobodu. - vodoravna
supsidijarnost – gdje razne društvene stvarnosti pridonose da se zadovolje potrebe
općega dobra kako se ono očituje na raznim sustavnim razinama, podrazumijeva gospodarenje
tržišta i učvršćuje građansko gospodarstvo – objasnio je Sitari dodajući: Začuđujuća
je oprečnost između svjesnoga neetičkog obilježja moderne ekonomije i njezina povijesnog
razvoja u kojem je ekonomija smatrana dijelom etike, ili se pozivala na etiku. Ekonomija
ima svoje uporište u politici, a politika se kao i ekonomija oslanja na druge praktične
znanosti, cilj politike dakle obuhvaća cilj praktičnih znanosti. „Ljudsko je dobro“
istodobni cilj politike i ekonomije. Ekonomija je osim toga povezana i s umjetnošću
upravljanja, u tom je slučaju neka vrsta inženjerije, jer se usredotočuje na pronalaženje
prikladnih sredstava za postizanje ciljeva – objasnio je Sitari. Obilježja povezana
s etikom i s inženjerijskim shvaćanjem prisutna su u ekonomskim priručnicima, ali
ako se za izvjesno vrijeme može govoriti o ravnoteži između dva pristupa ekonomiji,
važnost etičkog pristupa postupno je slabio jer se ekonomija potvrđivala kao neovisna
znanost. Ipak se u posljednja dva desetljeća zamjećuje veće nastojanje da se promijeni
ozračje u razgraničavanju između ekonomije i etike. I premda je zanemarivan etički
pristup, teorija je o općoj ekonomskoj ravnoteži osvijetlila pojam međuovisnosti.
Možda je inženjerijski pristup politici najviše pridonio shvaćanju naravi društvene
međuovisnosti. Doista začuđuje da je „usko“ poimanje racionalnosti, koje po uzoru
na Walrasa i Pareta, vidi jedino kvantitativnu stranu ekonomije, polučilo prije nezamislivu
posljedicu: solidarnost se unutar ekonomske međuovisnosti od moralne kategorije preobrazila
u logičku kategoriju, poprimajući obilježje znakovitijeg utjecaja u socijalnom i u
politikom području. Isto se tako nije očekivalo da će moderno shvaćanje razvoja
zahtijevati integriranje triju dimenzija: ekološke (biorazličitost, elastičnost, zagađivanje);
društvene (siromaštvo, pravičnost unutar i među naraštajima, kultura); gospodarske
(učinkovitost, postojan rast). Budući da se ne mogu istodobno maksimirati pojedinačni
ciljevi, onda se na najboljoj razini ima odlučiti za usklađivanje triju potreba. A
upravo je iz usklađivanja te tri potrebe nastala politika održivoga razvoja – zaključio
je Rosario Sitari.