Uz misna čitanja trinaeste nedjelje kroz godinu razmišlja pater Ante Lozuk

Čudo jest nešto što nas ljude privlači neodoljivom snagom. Sama riječ već budi našu pozornost, a pridjev 'čudesan' rado koristimo u svome govoru - u izrazima npr. poput: čudesan događaj, čudesan krajolik, čudesni igrač, čudesan rezultat. Mi volimo čuda i zahtijevamo ih od onih kojima smo poklonili povjerenje. One koji ostvare čudo (čudesni rezultat) na koncu veličamo i slavimo; ako ga pak ne ostvare, postavljamo ih na stup srama, udaramo po njima i blatimo ih.
Čovjek traži čudo na svim područjima, osobito na religioznom. A čudo, pravo čudo, predstavlja prodor nadsvijeta u ovaj naš prostor i vrijeme, i najeminentniju potvrdu vjere. Ponekad u svojim zahtjevima da se dogodi čudo znamo biti vrlo neumjereni i vrlo neuravnoteženi. Mnogi čitavo religiozno područje poistovjećuju s prostorom čuda i čudesnog. Zato danas cvjetaju okultistički i spiritistički klubovi, zato se vjernici masovno okupljaju na mjestima gdje se događaju ukazanja ili čudesne pojave. Čuda često poistovjećujemo sa senzacijom.
Isus je činio mnoga čudesa ali nije volio senzacije. Evanđelja nam donose tek neka od njegovih čuda. Današnje Evanđelje opisuje nam čak dva čuda: uskrisenje Jairove kćeri i ozdravljenje bolesne žene. U ovim čudima dolaze do izražaja Isusovi kriteriji autentičnosti. Čuda treba promatrati očima onih na kojima su se dogodila, očima onih pred kojima su se dogodila i Isusovim očima.
Čudo je pojava koja se ne da protumačiti – ni medicinski, ni znanstveno, ni prirodnim putem, ni zdravim razumom. U Isusovom djelovanju čuda su se događala tamo gdje je On jednom riječju zaustavljao tijek opake bolesti, ili smirivao razjarene sile prirode, ili mrtva tijela ljudi vraćao u život. Svojim čudesima On je nastupao u ulozi neke vrsti hitne pomoći: priskakao je tamo gdje je nevolja bila velika i gdje su ljudi usrdno molili. Ljudski gledano, u tim situacijama nastupao je iz čistog čovjekoljublja: za dobrobit patnjom i nevoljom pritisnutih ljudi bio je spreman promijeniti prirodni tijek događanja. No, senzacije nikako nije volio. Odbijale su ga, od njih je bježao, a one koji su ih zahtijevali žestoko je korio.
Jair doziva Isusa, premda je kao nadstojnik sinagoge službeno pripadao krugu Isusovih neprijatelja. Doziva Isusa jer vjeruje u Njegovu dobrotu i Njegovu moć. Slično žena, koja je spadala u 'nečiste' i nije smjela među ljude: vjerovala je da će joj Isus usprkos svemu pomoći. Dobro se umotala, krišom se umiješala u mnoštvo, pristupila Isusu s leđa i, nošena vjerom, dotakla ga odostraga... I pomogao je i njoj i Jairu. Usprkos tome što su već javljali da je dijete mrtvo, usprkos tome što žena više nije imala prava ni stupiti u javnost.
Isus je činio čudesa, i danas ih čini, ali senzacije ne voli. Čudo nije senzacija nego znak – znak vjere onoga na kome se događa, znak Božje dobrote i ljubavi, znak koji poziva svjedoke na vjeru i pouzdanje u Božju dobrotu i Božju moć.