Na festivalu u Spoletu nadbiskup Rino Fisichella govorio o oholosti
U prošlosti su propovijedi, osim vjerskog obilježja, bile i neka vrsta zabave. Stoga
su vrsni propovjednici bili na glasu, i vrlo traženi naročito u Korizmi. Ljudi su
dolazili slušati ih i diviti se njihovoj rječitosti. Festival u talijanskom gradiću
Spoleto u nekom smislu obnavlja stari običaj, predlažući ovo ljeto u suradnji s Papinskim
vijećem za novu evangelizaciju, niz propovijedi o sedam glavnih grijeha. O oholosti
je na festivalu 29. lipnja govorio nadbiskup Rino Fisichella, predsjednik Papinskoga
vijeća za novu evangelizaciju. Oholost je odbacivanje Boga: ili Bog ili ja. To
je vrlo dobro shvatio sveti Augustin rekavši da je oholost udaljavanje od Boga i obraćanje
samom sebi. Ohola osoba želi oponašati Boga i biti sličan Bogu, stoga je oholost izvor
svakog grijeha smatra sveti Augustin – podsjetio je nadbiskup Fisichella rekavši da
i sveti Toma, na kojem se nadahnuo Dante, tvrdi da je oholost mana i grijeh jer čovjek,
protivno zdravu razumu, ne želi priznati svoje granice. Oholica činjenično stvara
nerazmjer između sebe i stvarnosti tako da volja više ne gospodari njegovim djelovanjem,
jer nije dosljedna u prosuđivanju stvarnosti, a protivna je zdravom razumu jer oholica
precjenjuje sebe ne osvrćući se na stvarnost. Oholost se protivi razumu – ustvrdio
je nadbiskup Fisichella – jer svrha je razuma traženje istine, odnosno dosljednosti. Podsjećajući
da Dante u jedanaestom spjevu Čistilišta navodi konkretne primjere oholosti, odnosno
tri okvira u kojima najviše dolazi do izražaja oholost: plemstvo, umjetnost i politika,
rekao je da Dante poučava da je oholost varljiva jer je prolazna, priskrbljuje trenutni
užitak a nakon njega duboko razočaranje – ustvrdio je nadbiskup dodajući da se nitko
ne smije hvalisati jer sve vrlo brzo prolazi, a Bog ponižava ohole jer su bahati i
zatvoreni u sebe i u varljivost svoje bahatosti. Nije slučajno da se u mudroslovnim
knjigama najviše govori o oprečnosti između poniznosti i oholosti – ustvrdio je nadbiskup
dodajući da se oholost u Markovu evanđelju nalazi između psovke i bezumlja. Oholost
je obilježje luđaka jer ne želi priznati Božju veličinu a istodobno je i njegova osuda
jer ne posjeduje priklanu umnost da shvati samoga sebe. Govoreći o prispodobi iz
Lukina evanđelja o farizeju i cariniku u hramu, rekao je da usporedba u kontekstu
molitve poprima posebno značenje, jer smisao parabole nije molitva nego čovjekovo
ponašanje pred Bogom. Kakvim se oholica smatra, u ovome slučaju farizej, pred Bogom
takvim se smatra i pred ljudima. Sve ono što čini pripisuje sebi, uzdiže se, a molitva
mu služi da izrazi sud o samom sebi, ne zanima ga što Bog misli o njemu jer se pred
Bogom smatra pravednikom, a drugi su zapravo njegovo žrtveno janje. A budući da čini
i više od onoga što je propisano zakonom, farizej misli da mu je Bog dužnik – primijetio
je nadbiskup, a potom se osvrnuo na carinikovo ponašanje, rekavši da je on shvatio
istinu o životu. Ako kažemo da smo bez grijeha, onda se varamo i istina nije u nama
– ustvrdio je nadbiskup citirajući Prvu Ivanovu poslanicu. Završavajući govor nadbiskup
je rekao da su i danas aktualne riječi pape Grgura Velikog. U komentaru na Jobovu
knjige, veliki Papa navodi četiri ljudska ponašanja prožeta ohološću: kad čovjek misli
da je izvor dobra, kad misli da je zaslužio dobro, kad se hvali onim što ne posjeduje,
kada smatra da samo on ima određene vrline – objasnio je nadbiskup dodajući: Narcizam
je danas osvojio počasno mjesto u kulturi i u mnogim našim ponašanjima, stoga bi bilo
poželjno i vrlo umjesno ozbiljno promisliti o tome što zapravo jesmo. Gubljenje osjećaja
za vlastitu ograničenost i za sposobnost samoironije vodi precjenjivanju samoga sebe
a vrlo je štetno za osobni život. Stoga je bolje proširiti obor i usredotočiti se
na bitno u životu da se može dosegnuti istinska sloboda koja je izvor osobnoga ostvarenja.
Morali bismo ponavljati s knjigom Izreka: „Gdje je poniznost tu je i mudrost“. Istina
o nama samima dolazi iz sposobnosti slušanja i besplatnosti koja podupire duboku umnost
u traženju posljednjih istina – zaključio je nadbiskup Fisichella.