Uz misna čitanja jedanaeste nedjelje kroz godinu razmišlja p. Ante Lozuk
"Kraljevstvo je nebesko
kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju, sjeme klija
i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi rod..." Ovim riječima započinje
današnje Evanđelje. A onda pripovijeda o klasovima, o mnoštvu zrnja u klasu; o gorušičnom
zrnu koje je najmanje a daje da iz njega naraste najveća stabljika među povrćem. Nama,
ljudima s kamena ili asfalta, ova je prispodoba možda daleka i strana. Mi nismo okruženi
njivama i vrtovima. Ne poslujemo s lopatom i motikom. Živimo pred ekranima i ekranićima,
poslujemo s tipkama, strojevima i 'miševima' (koji su i sami jedan mali stroj). Ipak,
poruka prispodobe upućena je i nama. Hoće reći: Sjeme koje je Bog bacio na zemlju
klija i raste, makar čovjek na njega i zaboravio, makar spavao, makar čak gazio po
njemu i zatirao ga. U tom smislu dobro je podsjetiti se nekih činjenica. U Rimskom
Carstvu kršćanstvo je kroz tri stotine godina živjelo u podzemlju, progonjeno u ime
cara i moralnog poretka, u ime helenističke kulture i dobrog ukusa, i zatirano svim
sredstvima. Usprkos svemu, nakon tri stotine godina više od polovice Rimskog Carstva
jesu kršćani. I upravo rimska civilizacija i grčka kultura postali su baza za daljnje
širenje kršćanstva... U komunističkom Sovjetskom Savezu kroz sedamdeset godina progoni
kršćana vršili su se na još okrutniji i perfidniji način nego u starom Rimu. A danas
u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza vjerski život buja mnogo snažnijim životom nego
u zapadnim, nekad kršćanskim (a uvijek slobodnim) zemljama. Božje sjeme, ubačeno
u njivu svijeta, klija i raste, htio to čovjek ili ne htio, radio na tome ili ne radio,
bio on budan ili spavao. Jasno da on svojim zalijevanjem, svojim okopavanjem, svojim
radom, svojim trudom pospješuje rast sjemena. No, Božje sjeme je ipak neovisno o čovjeku.
Za njegov napredak i rast brine sam Bog. To je važno znati u ovom našem vremenu
u kojemu je, s jedne strane, opća ravnodušnost prema vjeri, stalna neprijateljska
kampanja protiv Crkve i kršćanskih vrednota i vrlo perfidni progon Crkve, koji se
provodi osobito preko medija; a s druge strane, tu su kršćani koji mirno spavaju,
ili se međusobno svađaju, ili u ime potpuno neevanđeoskih ideja i stavova ustaju protiv
ustroja Crkve i prijete raskolom. Negdje u bavarskim brdima, kažu, postoji jedno
selo strogo, do srži katoličko. U tom selu djelovao stari župnik koji je kroz gotovo
pedeset godina svake nedjelje svoje vjernike nemilice šibao i ponižavao. Nikada im
nije rekao nešto lijepo, utješno, pobudno. Neprestano bi sakupljao tračeva i prljavštine,
što po novinama što u samom selu, i to bi svojim vjernicima nedjeljom servirao. Ljudi
okolnih mjesta mislili su da će se njegovo stado raspršiti, da će ljudi prestati ići
u crkvu. Ali ne! Mještani su svake nedjelje bili u punom broju tu. I kad bi ih netko
sa strane upozorio na nemogućeg župnika, oni bi odgovarali: "Može župnik govoriti
što hoće, ali mi ostajemo katolici!" Poput ovih tvrdokornih katolika i današnja
prispodoba zrači tvrdokornim optimizmom: Sve je u Božjim rukama, a njega nitko ne
može zaustaviti – ni progoni, ni naša ravnodušnost, ni otpadi, ni statistike. Bog
je svoje sjeme zasijao u tlo našega svijeta. Ono sigurno klija, sigurno raste i sigurno
će jednom uroditi svojim rodom.