U organizaciji isusovačkoga centra San Fedele u Milanu na tamošnjem je katoličkom
sveučilištu jučer završen ciklus predavanja o govorima pape Benedikta XVI. u Regensburgu
te u njemačkom parlamentu. Već su naime tada ti govori bili vrlo zapaženi i vrhunski
ocijenjeni. Jučer je u Milanu nastupio američki pravnik, židov Joseph Weiler koji
se posebno osvrnuo na neprestano Papino inzistiranje na razumu, pa slikovito veli:
Papa kao da si na ruke stavi lisičine razuma kad silazi u javnu raspravu i kao da
kaže: naši argumenti ne ovise o objavi nego o razumu. Neke bi ta tvrdnja mogla
iznenaditi, nastavlja Weiler, ali, kad je primjerice riječ o temeljnim pravima gdje
je riječ o dostojanstvu čovjeka i čovječanstva, tada načelo demokracije to jest načelo
većine nije dostatno, tvrdio je Papa u Berlinu. Jer doista većina može biti zatrovana,
može biti primjerice antisemitska, i nema jamstva i stoga se naše demokracije ne temelje
samo na načelu većine. Obrana temeljnih ljudskih prava može onda zakočiti većinu,
jer je primjerice Hitler izborima došao na vlast. Pa kad se većina podredi kontroli
kad su u pitanju temeljna ljudska prava, mora se onda i u Europi čuti glas kršćana. Već
su, naime, stari Grci govorili o jednakopravnosti svih, ali kršćanstvo dolazi onda
s Božjom riječju koja dostojanstvo i pravo pojedinca temelji na činjenici da je čovjek
stvoren na Božju sliku. Taj drugi, dakle, Bog, jamac je njihova dostojanstva i njihovih
prava. O tome govore i ustavi pojedinih zemalja i temeljem ustava svaka je država
dužna štititi to dostojanstvo, na što očito kršćani imaju svoje reći. U razgovoru
pak za katolički dnevnik Avvenire na upit da se u medijima kršćansko mišljenje
teško probija, Weiler odgovara da je to stoga što smo svi žrtve opasne medijske hegemonije
koja kadšto postaje i otvorena kristijanofobija. Naveo je primjer: kad se negdje oformi
nova vlast, pa joj se prigovori da je premalo žena u vladi, onda se to ozbiljno uzme;
ako pak netko zeleni prigovara da nema u vladi dovoljno onih koji bi se brinuli za
okoliš, i to se uzme ozbiljno, ali ako neki katolik prigovori da nema kršćana u vladi,
onda je to užasno. Onda se govori o miješanju u politiku i onda se zaboravlja što
je Cezarovo, a što Božje. U domu lordova u Engleskoj primjerice po službi su i anglikanski
biskupi jer se shvaća da je važno čuti i kršćanski glas u raspravama o temeljnim pitanjima.
Kako onda pomiriti zahtjev da se djeluje samo temeljem razuma, a ne vjere – bilo
je logično novinarovo pitanje, a Weiler odgovara: Pogreška je u tome što se razumnom
shvaća samo znanstvena metoda u istraživanju materije. To je samo jedan dio i nije
to sve. Može li se reći da Aristotel, kad je pisao etiku, nije to činio razumom? Svesti
razum samo na znanstvenu empirijsku metodu znači unaprijed se usmjeriti prema pogrešnom
zaključku prema kojemu su moralni i etički problemi tek osobne naravi nedostupni razumskom
pronicanju. I upravo tu vidim Papinu zaslugu, nastavlja Weiler, što on tu pogrešnost
raskrinkava te etičku raspravu vodi unutar obzora razumnosti. Dok, naime, neki misle
da tu nije mjesto vjeri, Benedikt XVI. pokazuje da je upravo suprotno: na etičkom
planu kršćanstvo se poziva na razum, a ne na objavu. Potom je novinar iznio Papinu
tvrdnju da Europa boluje od nedostatka kulture pred drugim kulturama svijeta, s čim
se Weiler slaže te dodaje: Europa boluje i od nedostatka povjerenja i poštovanja prema
samoj sebi i vlastitoj povijesti. Bilo je mnogo zla, ali i mnogo dobra u toj Europi,
ali se ne mogu nijekati njezini atenski, rimski, ali ni jeruzalemski korijeni. Ipak
se nadam da će židovsko-kršćanski korijeni imati svoje mjesto kao što sam pred europskim
sudom o ljudskim pravima upravo ja sa svojom židovskom kapicom zagovarao to da križ
ima pravo postojanja na javnim mjestima… Glede sadašnjega gospodarskoga stanja,
Weiler kaže da kršćanstvo nije protiv trgovine, nego protiv njezina divljanja te svjetuje
ravnotežu, a onda zaključuje pitanjem: Jesu li okamenjene elite u svojim bjelokosnim
dvorcima i bez kontakta s pravim osjećajima naroda sigurne i postupaju li mudro ako
zaklanjaju kršćansku poruku?