Čišćenje na srpski način

Opširni je članak Frankfurter Allgemeine Zeitung objavio jučer (24. 05. 2012.) pod naslovom: 'Čišćenje na srpski način'. Autor Michael Mertens poziva se na pisanje povjesničarke Armine Galijaš, rodom iz Banja Luke, i na njezinu knjigu Bosanski grad u znaku rata. No prije no što zađe u sadržaj same knjige, autor članka daje podatke o povijesti rata u Bosni i Hercegovini ističući da se uzima datum 6. travnja 1992. što se i ne mora prihvatiti, premda je o dvadesetoj godišnjici u Sarajevu bio 11 541 stolac kao simbol nestalih za ratnih događanja u samom Sarajevu.
No ratna su zbivanja i čišćenje nesrpskog stanovništva počela u istočnoj Bosni već prije, ali i u tenkovskom pohodu na Ravno u Hercegovini. Da odmah podsjetimo: Alija Izetbegović je tada izjavio da to nije njihov rat. Za mjesta u istočnoj Bosni autor navodi i brojčane podatke. U glavnom gradu, kako autor doslovno piše, bosanske Srpske republike nije bilo masakra što srpski vlastodršci rado ističu, kako bi istaknuli da su se suosjećajno odnosili prema manjinama. No ono što prešućuju, jest upravo to što donosi Armina Galijaš u svojoj knjizi.
Autorica ne opisuje ratna stradanja ili prekršaje primirja, nego ono što je i sama doživljavala, kako su se posljedice rata u drugim dijelovima odražavale u tom gradu i kako se mijenjao govor u novinama, na televiziji i radiju, koje su se nove riječi počele rabiti i što se događalo s onima koji nisu htjeli na bojište. Premda u Banja Luci nije bilo masakra strahotni rat protjerivanja danomice je vladao. Nacionalistički je element u komunističko doba korumpiranom strahovladom potiskivan, a sada jednako korumpirani nacionalisti i dojučerašnji marginalci preuzeli su ulogu tirana i to im je omogućilo da se uspnu na društvenoj ljestvici. Tako se provodila sveopća nacionalistička diktatura od Karadžića, Mladića, Plavšićke i drugih.
Autorica piše kako je to bilo u Banja Luci. Počelo je tako da su nesrbi tj. muslimani i Hrvati izgubili radno mjesto o čemu dovoljno govori podatak, da je prije 1992. 32.000 nesrba bilo zaposleno u gradu, a samo dvije godine poslije tek njih 400. Tomu je služila takozvana radna obveza kao ratna obveza, a tko nije htio bio je podvrgnut ponižavanju radom u gradskoj Čistoći pa su se tako s metlom u ruci mogli vidjeti ugledni profesori, liječnici i drugi. Jedva se tko i usudio zaustaviti da bi s njima izmijenio koju riječ. Muslimanke ili Hrvatice, supruge srpskih ratnika, smjele su zadržati svoje radno mjesto, ali djeci je njihovoj otežan položaj, ako se nisu priznala Srbima.
Autorica posebno govori o Radoslavu Brđaninu i njegovu kriznom štabu gdje se utvrđivalo kako s djecom. Baciti ih u Vrbas, pa koje ispliva, to je srpsko, a ako ne ionako nije srpsko. Osim toga taj je Brđaninov krizni štab osnovao agenturu za preseljenje. Cilj je bio očistiti Srbe od prljavštine nekrštenih. Ako je u istočnoj Bosni bilo masakra, ovdje je na djelu teror birokracije. Autorica to naziva prividnom administrativnom politikom etničkoga čišćenja jer se ljudi ne ubijaju brutalno i masovno nego ih se rješava. Primjerice, oni koji nisu htjeli ratovati u Mladićevoj vojsci za veliku Srbiju, što očito muslimani i Hrvati nisu htjeli, gubili su pravo na stan, državljanstvo, radno mjesto, zdravstveno osiguranje, mirovinu. Njihovo je vlasništvo prelazilo u posjed srpske republike. Hrvati i muslimani prisilno su odvođeni na front gdje su kopali rovove, rušili stabla ili su morali živi na minska polja. Osim toga, osobe za koje je utvrđeno da imaju preveliku kvadraturu stana preseljene su u manje stanove, što se po zakonu primjenjivalo na Hrvate i muslimane. Ravnatelj klinike, koji je i ginekolog, objavio je da će se pobrinuti da se u Banjoj Luci ne rodi više nijedno hrvatsko ili muslimansko dijete.
A ipak su Hrvati i muslimani htjeli preživjeti, pa su se mogli vidjeti profesori ili drugi uglednici kako rasprodaju svoju preostalu imovinu na trgu da bi mogli platiti pristojbe za dokumente potrebne da napuste grad. Istodobno su opljačkani stanovi i kuće muslimana i Hrvata. Nisu ih ubijali, ali se davalo do znanja da bi se opljačkanima i to moglo dogoditi u svako doba i u svakom trenutku. Policija obično nije dolazila ako je i bila pozvana. Ako su pak i došli, policajci su bili glavni porobljivači.
Ako su u trenutku odlaska neki ipak još nešto posjedovali, gubili su to prisilnom izjavom da dobrovoljno to ostavljaju srpskoj republici. Agentura za preseljenje pučanstva i izmjenu materijalnih dobara pobrinula se da se ispune formulari. Jedan od izbjeglica nekoliko godina poslije veli: 'Znalo se: ili odlaziš s glavom na ramenu, ili ostaješ bez glave'. Brđanin je 2007. godine osuđen na 30 godina. Plavšićka je odležala dio kazne, Karadžiću i Mladiću se sudi. A Mladić se još prošlog tjedna podsmjehivao na sudu.
Tako završava članak u FAZ-u. Mi se samo pitamo, kako to da cijelo vrijeme rata nitko nije reagirao na uzastopne apele biskupa Komarice. I danas mu vlasti u srpskoj republici daju priznanje, ali se politika glede Hrvata i muslimana ne mijenja. Kakvo je to čišćenje, samo što se Hrvata i katolika tiče, dovoljno je pogledati knjigu bosansko-hercegovačkih biskupa o stanju Crkve u toj državi.