Uz misna čitanja šeste uskrsne nedjelje razmišlja pater Ante Lozuk
Mi rado i često govorimo o ljubavi. Pri tom redovito zaboravljamo da prava ljubav
dolazi odozgor, da izvire iz božanskog izvora, iz žarišta koje povezuje Oca i Sina,
a prepoznaje se osobito po dvjema karakteristikama: po služenju koje se sagiba do
dna, i po spremnosti da pođe u smrt za svoje prijatelje. "Veće ljubavi nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje", poručuje Gospodin danas, na šestu uskrsnu
nedjelju. Danas je također i Majčin dan. Svojom evanđeoskom porukom Gospodin nas upućuje
u najdublje tajne naše vjere i našeg života, i poziva nas da u njih uđemo. "Kao što
je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi!" On nam je
zaista iskazao svoju ljubav do kraja. Razmatrajmo malo o tome. Kada je postao čovjekom,
Gospodin Isus je prolazio normalni proces ljudskog dozrijevanja i na svoj način prošao
je, i sve faze ljudskog života, i sve situacije u kojima se ljudi nalaze. Sve ih je
uzeo na sebe i sve ih otkupio. U Betlehemu, kao maleno Dijete, svoju sudbinu povezuje
uz pastire, mudrace, Heroda i tirane; u Egiptu svoju sudbinu povezuje uz prognanike
i izbjeglice; u razdoblju javnog djelovanja svoju sudbinu povezuje uz učenike, uz
svoj narod, farizeje, pismoznance, saduceje, vjernike, teologe, hijerarhiju civilne
i religiozne vlasti; u vrijeme muke i smrti svoju sudbinu povezuje osobito uz grešnike...
U svakom razdoblju svoga života preuzima na sebe sudbinu određene kategorije ljudi,
da bi sve njih zagrlio i sve otkupio. No, uz spomenute faze Isusova života postoji
još jedna, najdulja, postoji period njegova skrovitog života. U to vrijeme Gospodin
Isus živi uz svoju Majku, sv. Josipa i uz sve koji su njima slični. Kroz trideset
godina svoga skrovitog života Gospodin svoju sudbinu veže osobito uz kategoriju malenih,
nepoznatih, običnih ljudi, onih koji svojom ljubavlju i svojom žrtvom nose svijet,
a nevidljivi su. To su majke i očevi, nadničari i radnici, jednostavne časne sestre
i časna braća, to su sve kategorije siromaha, potlačenih, obespravljenih, osobito,
ako su u svojoj teškoj svakodnevnici spremni sve strpljivo podnositi, teško raditi,
ustrajno moliti, u nadi čekati. Danas je Majčin dan. Prema mjerilima svijeta majka
je danas malo na cijeni. A od svih uloga majčina je najteža i najodgovornija. Na ženu,
premda fizički jači, oslanja se umorni muž. Žena rađa djecu, žena odgaja djecu, žena
je odgovorna za djecu. Majka čuva, uređuje, nosi kuću i obitelj. Majka se još uvijek
često odriče javnosti, časti, vlasti, nerijetko i vlastitih sposobnosti – da bi služila,
šutjela, slušala, trpjela... Ljudi danas ne razumiju žrtvu, ne razumiju skromnost,
ne razumiju služenje. Sve su to za njih znakovi manje vrijednosti, poniženja, degradacije.
Današnja žena boji se svoje uloge, boji se žrtve, boji se majčinstva. Mi rado
i često govorimo o ljubavi. No, u modernom načinu života, kojega smo prigrlili, mnoge
važne istine života prekrivene su debelim slojem iluzija, laži i isprika... Zaboravili
smo: da nije bilo žene spremne na žrtvu, ni nas ne bi bilo. Ako nestane takvih žena,
ako nestane majki, nestat će i ljudi. Čovjek je plod ljubavi, a ne laboratorijskog
pokusa. Iz laboratorija može izići samo nakaza... Gospodnja riječ daje nam nadu. "Kao
što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas!" Uz sve kategorije malenih, napose
uz svaku majku koja to zaista hoće biti, uz sudbonosni teret majčinstva, kao u vrijeme
svoga skrovitog života, šuteći i nepoznat i danas koraca Bog i s njome ga nosi.