Vrijedno je koji put pozabaviti se onim što pišu pojedine novine bilo u tiskanom ili
elektroničkom izdanju kao i s onim što donose elektronski mediji. Ne možemo se oteti
dojmu da još uvijek postoji međusobno razračunavanje između takozvanih lijevih i desnih,
te između onih koji Hrvatsku prihvaćaju kao svoju domovinu i onih koji još uvijek
žale za prisilnom tvorevinom zapada – Jugoslavijom. Argumenti su lijevih često vrlo
tanki, ali su kategorički, kao stopostotna istina, a znamo da nije tako: primjerice
kad kolumnistica u Večernjaku tvrdi da su mediji bili pod nadzorom HDZ-a, a
znamo da nikad nisu tako očišćeni kao za SDP-a; ili, kad se na jednom elektronskom
portalu, blati desnica s ekstremnim zločinom u Norveškoj, samo da se ne spominju zločini
komunističke ljevice u nas od partizanstva pa do vladavine tajnih službi kako doznajemo
iz serijala na HRT-u. Zanimljivo je da ljevičari, kad dođu na vlast uvijek govore
o lopovluku prijašnje vlasti i još kao barataju točnim brojkama, a ne žele čuti kad
im se spomene da su to izmišljotine te im se podastru stvarne brojke. Kolege mi novinari
kažu kako je gotovo u svakoj zemlji jednako, primjerice u Njemačkoj i Francuskoj:
kad dođe ljevica na vlast, isprazni kasu, a kad dođe desnica, ona je napuni. Stoga
dobro piše drugi naš portal da Ljevica piše propast Grčke. Mi pak znamo da se u povijesti
uvijek i unatoč prividnim porazima snažnijom pokazala Gospodnja desnica koja spašava
one koji se u nju uzdaju.