Rasprava o medicinski potpomognutoj oplodnji

Koliko se puta govorilo već na najvišim razinama o poštivanju svakoga ljudskoga bića i kolika je odgovornost svake pojedine osobe u tome da se to iz dana u dan potvrđuje. To još više vrijedi za skupštine koje donose zakone, kako je to lijepo izrekao Drugi vatikanski sabor.
Ne će nam Crkva propisivati zakone. Nešto se slično tome čulo u današnjoj ne baš ugodnoj raspravi u Hrvatskom državnom saboru o medicinski potpomognutoj oplodnji. Stječe se dojam da pobjednici na izborima jednostavno žele dokazati tu pobjedu, što neki i ističu. Čuju se i osobna iskustva. Neki koji imaju prigovore na taj zakon gotovo da se proglašavaju neljudima, neukima, nepismenima, makar bili i vrhunski medicinski stručnjaci. Sve se to vrti oko prava roditelja (bili oni u braku ili ne) i oko prava žene bila udana ili ne. Ne želi se niti čuti glas onih koji se pri svem tom postupku umjetne oplodnje ostavljaju na milost i nemilost tim nježnim roditeljima i visokopozicioniranim i nadasve humanim znanstvenicima, a to su ljudska bića. Zašto je ljudsko biće tek ono koje sam po želji dobio, a da to nisu ona bića koja su ostavljena u dušiku na minus 196 stupnjeva? S tim bismo u vezi mogli samo navesti riječi 94. psalma: 'Zar je bezbožno sudište u savezu s tobom, Gospodine, kad nevolje stvara pod izlikom zakona?'