Novi ateizam u središtu pozornosti austrijskih biskupa

Novi ateizam: argumenti, analize, odgovori – naslov je istodobno o dva događaja u Innsbrucku u Austriji, a riječ je o danu teološkog fakulteta i danu biskupije. Profesori teologije pokušat će u svojim nastupima odgovoriti na suvremene prigovore onih koji se smatraju ateistima na čelu s Richardom Dawkinsom. U najavi toga teološkoga i biskupijskoga skupa ističe se da je ateizam postao dijelom kulture, a prigovori protiv Boga i vjere pa onda i protiv konkretne crkve dobivaju sve više pozornosti. No stoje li ta dva fronta vjernika i nevjernika doista nepomirljivo jedan nasuprot drugomu, predavači će također pokušati odgovoriti.
Ovakvi skupovi podsjećaju nas i na slične skupove u prošlom stoljeću pa i u Hrvatskoj. Koliko Crkva ozbiljno pristupa problemima čovječanstva, vidjelo se na Drugom vatikanskom saboru, ali i u ozbiljnim proukama onoga što je kao neporazivo mišljenje vladalo a to je marksizam i lenjinizam, pa su upravo dvojica isusovaca bili najveći stručnjaci za to područje, pater Calvez, Francuz, i pater Wetter, Nijemac koji je također dobro govorio hrvatski. U Hrvatskoj se tim pitanjima posebno bavio dominikanac pater Tomo Vereš, koji je pred kraj svojega života rekao da mu je to bio uzaludan posao, vjerojatno sluteći svu prazninu onoga što se uzdizalo do goleme ozbiljnosti a propalo dok nisi uspio reći ni keks.
Zašto to spominjemo? Prošlih se dana jedan kolumnist u Novom listu javio svojim razmišljanjem o komentarima Glasa Koncila. On priznaje da baš ne čita taj katolički tjednik redovito, ali je znakovito da se isprsava poznavanjem Drugoga vatikanskoga sabora i o tomu želi poučiti komentatora Glasa Koncila. Ljudi iz Crkve nemaju ništa protiv toga da ih netko želi u nečemu poučiti, ali je vrlo samodopadljivo željeti nekoga poučiti svojim površnim poznavanjem stvari. Zapravo takvi uvijek Crkvu gledaju s visoka, kao ajde šuti ti mala, što se uopće imaš javljati.
Postmoderno doba, koje se nekritički slavi kao vrijeme u kojemu su sve veće mogućnosti kreiranja čovjekovih sloboda, postaje vrijeme sofisticiranog porobljavanja čovjeka. Sve više ljudi postaje usamljeno, otuđeno, anemično. »Živimo u svijetu u kojemu istodobno pokušavamo društvo učiniti predvidljivim, a sebe nepredvidljivim…« Koje su posljedice u obitelji, a koje u procesu dehumanizacije rada i života uopće? Naveli smo taj ulomak iz teksta profesora Zlatka Miliše u elektronskom izdanju Vjesnika. Tiskano izdanje Vjesnika ne pojavljuje se na kioscima. Pokazuje se dakle točnom početna najava vladajućih o tome da Vjesnik nije potreban. Komu nije potreban? Narodu koji ionako ne čita. Vladajućima koji ga se ionako žele riješiti jer nije navijački. Vjesnik nije našao prikladnoga vlasnika. Tako vladajući malo pomalo ostvaruju svoje veliko spremanje. Slično kao što i usred mandata mijenjaju ravnateljicu Instituta Ruđer Bošković. Izjava pak upravnoga vijeća glede te smjene toliko je smiješna da i oni koji su dosada mislili da se sve odvija po pravilima stručnosti, sada su uvjereni da je ipak riječ o velikoj namještaljki i po babi i po stričevima. Gdje je tu grijeh struktura?