Uz II. uskrsnu, ili Bijelu nedjelju, a odnedavno i Nedjelju božanskoga milosrđa razmišlja pater Ante Lozuk

Uskrs je blagdan koji se slavi osam dana: počevši od dana samog Uskrsa pa sve do osmog dana, tj. sljedeće nedjelje. U stara vremena i drugi veliki blagdani slavili su se osam dana. Danas se uz Uskrs u Zapadnoj Crkvi tako slavi još samo Božić; u Istočnoj Crkvi, međutim, sve je ostalo po starom. U Zapadnoj Crkvi čitava uskrsna oktava tradicionalno je posvećena novokrštenicima. Kroz čitav uskrsni tjedan novokrštenici bi prisustvovali Euharistiji obučeni u bijele haljine. Tako su i izvana svjedočili krsnu milost koju su primili. Imajući pred očima bjelinu novokrštenika, uskrsni tjedan je dobio ime 'bijeli tjedan', a završna nedjelja uskrsne oktave prozvana je 'bijela nedjelja'.
Ovi bijeli uskrsni dani, osobito Bijela nedjelja, ili 'Mali Uskrs' kako je narod zove, pozivaju ne samo novokrštenike nego i sve nas, da ponovno obučemo bijelu haljinu, koju smo primili na krštenju, tj. da dublje uđemo u otajstvo Uskrsa, da obnovimo i utvrdimo svoj kršćanski bitak i, konačno, da i izvana svjedočimo kako uistinu živimo iz uskrsnog otajstva.
Bijela nedjelja je također dan kada izlazimo ispod zaštitnog plašta vazmenog slavlja te polazimo u sivilo svagdašnjice. Potrebno je da se s tom svagdašnjicom suočimo na nov način. U tom smislu na Bijelu nedjelju kršćanin ima zadnju šansu da konačno susretne Uskrsloga i uistinu proslavi Uskrs. Mi smo, naime, često toliko utučeni svojim eventualnim Velikim petkom, odnosno dominacijom zla u svijetu i u našem vlastitom životu, da poput Tome često ogorčeno ponavljamo: „Dok ne stavim prste umjesto čavala, dok ne stavim ruku u njegov bok, neću vjerovati!“ No, trebamo znati jednu stvar: dok je tako govorio, Toma je ipak čeznuo za susretom s Isusom, i Toma nije želio da zlo trijumfira, želio je vjerovati. I kad se konačno našao pred Gospodinom, Toma je u još uvijek svježim ranama probodenih ruku, nogu i probodenog boka prepoznao Uskrsnuće.
U trenucima kada tama i zlo potpuno prekriju svjetlo vjere, pokušajmo i mi, poput Tome, bar željeti da bude drukčije. Ostavimo bar malo mjesta nadi. I nama, premda nismo svjesni toga, često puta Bog pruža na uvid bolne rane svojih ruku, nogu i svoga boka. Mi redovito zaustavljamo pogled samo na ružnoj površini tih rana. Ne želimo znati, ne želimo vjerovati da su samo izvana strašne, da u njima već odavno djeluje snaga Uskrsnuća. Od uskrsnog jutra svaka nevina suza prolivena na ovoj zemlji doziva nebesku radost i otvara joj prostor na zemlji. Od uskrsnog jutra svaka u nevolji ispružena ruka nije drugo nego putokaz prema nebeskom kraljevstvu; svaka nemoć nije drugo nego poziv Božjoj snazi da se očituje. Božja mudrost očitovala se i očituje se u ludosti križa; Božja pobjeda očitovala se i očituje se po smrti. U suočenju s Božjim ranama, u potresnom, nezamislivom očitovanju nemoći i svemoći ljubavi, vjera će uvijek doživjeti susret sa snagom Uskrsloga... Zato, ako smo prošlih dana, zajedno s nevjernim Tomom bježali od susreta s Uskrslim te lutali naokolo, ako smo se možda nalazili u stanju zaleđenog očaja i prkosa, vrijeme je da se konačno toga oslobodimo, da se susretnemo s Onim od koga bježimo te u njegovim ranama i mi prepoznamo snagu Uskrsa.