O križu Gospodinovu razmišlja p. Ante Lozuk

„Stat crux dum volvitur orbis – Dok se svijet okreće, križ stoji!“ – Tako glasi poznata kartuzijanska izreka. Osobito danas, na Veliki petak, moramo postati svjesni činjenice da je usađen upravo usred našeg svijeta, usred ludog i obijesnog ljudskog roda, usred grijeha i pokvarenosti, usred nesretnika i patnika, usred tjeskobnih i slomljenih. Križ je poput osovine svijeta, poput središta vrtnje. Usađen je u samo središte svijeta, u njegove principe i počela – usađen je tamo gdje se dijele duhovi i donose odluke, tamo gdje se formiraju i očituju razne životne dinamike, životni trendovi, konkretni život. Nema čovjeka koji se nije suočio s križem i koji prema križu nije zauzeo stav. Židov ga promatra kao sablazan, Grk kao ludost, a izabranik Božji kao snagu i mudrust života Boga... Mi kršćani danas mnogo radije nastupamo kao Židovi i Grci nego kao izabranici Božji. Danas, na Veliki petak, Onaj koji visi na križu poziva nas da prepoznamo svoj identitet i vratimo se njemu.
Izabranik Božji u Kristovu križu prepoznaje Božju snagu i Božju mudrost. On zna da Bog ne živi samo u dalekim mističnim prostorima nego tu, s nama i u nama. U onome koji trpi, zapomaže, traži pomoć – izabranik Božji prepoznaje Raspetog Boga koji poziva i doziva. On zna da Božja prisutnost daleko više prožima trenutke tjeskobe, neuspjeha, patnje nego trenutke bezbrižnosti, uspjeha i raskalašene radosti... Izabranik Božji zna da Bog u Kristu započinje svoje djelo ondje gdje se čini da je sve završeno, da se Božji uspjeh ostvaruje tamo gdje se čini da su sve snage razorene i sve mogućnosti zatvorene. On zna da čitava stvarnost, da bi se uistinu ostvarila, mora proći kroz malenu strašnu točku koja se zove Kristov Križ. Za Božjeg izabranika ludost križa temeljni je zadatak ljudskog života; spremnost na križ temeljni je stav kršćanina. Zato svaka njegova dnevna molitva glasi ovako: „Tamo, Bože, gdje ti želiš, kada ti želiš i kako ti želiš, želio bih i ja u Tvome križu prepoznati tvoju snagu i tvoju mudrost!“
U ožujku 1996. u Alžiru je okrutno ubijeno 7 trapista. Biskup Pierre Claverie na misi zadušnici uputio je slijedeće riječi: „Tamo gdje kršćani bježe od križa, bježe od svoje biti... od izvora svoje snage. Život Crkve, njezina plodnost i njezina nada nalaze se uvijek u blizini Križa. Križ je tlo iz kojega se Crkva hrani, korijen iz kojega izrasta. Sve drugo je lažno i predstavlja puko samozavaravanje. Crkva obmanjuje samu sebe kada nastupa kao svjetska sila, humanistička organizacija ili puki servis za religiozne usluge. Crkva je jednostavno prostor usred kojega je usađen Kristov križ – i to mora biti jasno!“
U životu treba daleko više trpjeti nego djelovati. Kršćanska vjera, osobito otajstvo koje slavimo na Veliki petak, tumači nam zašto je to tako. Isus Krist je svojom patnjom i svojim križem postavio temelje otkupljenju i izvršio njegov glavni dio. Ali je dio posla ostavio nama. On zapravo želi ponovno u svakome od nas postati čovjekom i ponovno odživjeti ljudsku sudbinu, sve dok svaki od nas, posebno onaj koji ga želi istinski nasljedovati, ne postane alter Christus – drugi Krist. Njegova spasiteljska i otkupiteljska milost preko nas treba poteći prema ljudima. Onaj koji svoje patnje sjedini s Kristovim, postaje 'protočan' za Kristovu otkupiteljsku milost. Na taj način ostvarujemo ne samo vlastito otkupljenje, nego i otkupljenje drugih, postajemo kanali za 'dotok' otkupiteljske milosti svima onima koje Bog postavlja na naš put.