Uz misna čitanja Večere Gospodnje razmišlja p. Ante Lozuk

Veliki četvrtak jest dan Pashalne večere i dan ustanovljenje Euharistije. Euharistija je živi savez, živa oporuka po kojoj nam je Kristova ljubav uvijek prisutna i dostupna. Ona predstavlja dokument Novog saveza koji je On utemeljio. Stari savez temeljio se na objavi: „Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva“ (Izl 20,1-3). Novi savez temelji se na riječima: „Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“ (Lk 22,20). U Novom savezu povezanost izmeću čovjeka i Boga je čvršća i životnija: Bog i njegov narod sjedinjeni su: hrana i onaj koji je konzumira. Postaju jedno u punom egzistencijalom smislu.
Židovi su u obredu Pashalne večere i ovom žrtvenom janjetu gledali prošlost: izlazak iz Egipta, čudesno izbavljenje iz sužanjstva; Isus, dok započinje obred Pashalne večere, gleda u budućnost: ovo zaklano janje predstavlja njega i njegovu ulogu. Sve što je do sada govorio i činio bilo je u znaku janjeta koje treba biti zaklano.
Današnje Evanđelje započinje riječima: „Isus... ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav“ (Iv 13,1). U ovim riječima nalazi se ključ za razumijevanje otajstva Euharistije. U centru se nalazi ljubav koja ide do kraja. Ivan Evanđelist ne opisuje ni obred Pashalne večere ni ustanovljenje Euharistije, nego pranje nogu. Očito, za njega pranje nogu ima jednako značenje kao sama Euharistija. Izvještaj zaključuje riječima: „Dao sam vam primjer da i vi činite kako ja učinih vama!“ (Iv 13,15). To znači: Euharistiju dostojno slavim jedino ako sam spreman činiti ono što je učinio Gospodin. U ljubavi valja ići do kraja: valja biti spreman, ako treba, drugome oprati noge, kao Gospodin, čak oprati noge i svom Judi... Naši odnosi prema drugima često su vezani uz nerazmrsive čvorove složenih, zapteljanih, nerazmrsivih osjećaja. Oni u našim odnosima uvjetuju hladnoću, bezosjećajnost, nemoć da prijeđem preko nepravde, preko uvrede, nemoć da prihvatim, da oprostim... Radikalna spremnost na najnižu uslugu razmrsit će i najzamršeniji čvor. Ako želim dostojno sudjelovati u Euharistiji, moram biti spreman oprati noge i svome Judi!
Matej u svome Evanđelju donosi osam blaženstava, Luka četiri, Ivan samo dva. Prvo blaženstvo Isus izriče u pouci nakon pranja nogu: „Kada to znate“, veli, „blago vama ako tako i činite!“ (Iv 13,17). Hoće reći: Blažen onaj koji je spreman na ponizno služenje braći i sestrama. Na koncu Tomi i svima nama Isus poručuje: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29). Hoće reći: Blaženi oni čija vjera nije uvjetovana nikakvim osjetilnim doživljajem, nikakvom opipljivom potvrdom.
Ivanova blaženstva pozivaju na vjeru i ljubav. U Euharistiji ona se ostvaruju i potvrđuju na najeminentniji način. Euharistija je otajstvo u kojem vjera treba biti kristalno čista, a ljubav spremna da ide do kraja. Vjera se tu ne može prihvatiti ni za kakvu osjetilnu očitost: sve je skroz obično – skromne prilike kruha i vina, dosadni nastup svećenika. Ljubav nema nikakav dodatni poticaj ni motivaciju: nema druge ponude osim sivila svakodnevnice i poziva na služenje onima s kojima živim i radim... No, Euharistija uvijek ostaje privilegirani prostor u kojemu se nudi blaženstvo: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju... Blago vama ako tako i činite (ako ste spremni drugom prati noge)!“