Jednom se dvojica dječaka tukla na ulici. Prolazi časna sestra i upozori ih da to
nije lijepo na što oni odgovoriše da oni ne idu na vjeronauk. To je vrlo znakovito
ne samo za te dječake, nego i za roditelje, ali i za sve. Očito je da su izrazili
uvjerenje mnogih, a to se jednostavno tumači kao da su oni koji idu u crkvu malo prikraćeni
za štošta što drugi misle da smiju. U medijima se taj mentalitet stalno ističe: na
Crkvu se smije nabacivati svim i svačim i biti nepristojan i lagati, ali kad bi im
netko iz Crkve odgovorio jednakom mjerom, s pravom bi se osjećali povrijeđeni. Ali
ako se ljudima iz Crkve pristoji pristojnost i obazrivost, smiju li drugi biti toga
oslobođeni. To je pitanje svima onima koji bi na sve moguće načine htjeli Crkvu po
svojim mjerilima. A to ipak ne ide.