Osvrt na Papino putovanje na Kubu

Sve dok se Jugoslavija nije raspala nakon rasula komunizma Papa nije imao pristupa na tlo Jugoslavije. Slično je s Albanijom. Kad su se Hrvatska te Bosna i Hercegovina i Slovenija osamostalile, napokon se i toliko željeni posjet Svetoga Oca mogao ostvariti i to ne samo jednom. Vlastima na Kubi jasno je da se ne mogu igrati s narodom i njegovom vjerom, pa omogućavaju ponovni dolazak Pape. Izrazi radosnoga pripadanja katoličkoj Crkvi kojoj je na čelu Benedikt XVI. ne mogu se prikriti, ali ih prikrivaju izvjestitelji koji odmah mudruju politički. To što Papa govori srcu čovjekovu, kao uostalom i Isus, i da narodu tu unutarnju snagu ne može nitko ograničiti, potvrda je snage Božjega duha u ljudima, ali i iskustva mnogih naroda koji su prošli kroz razdoblje komunističke strahovlade. I to je Kubancima razlog nade i poziv na strpljivost, ali i na vjernost.
Zemlje koje su tek prije dvadesetak godina zakoraknule u demokraciju nakon totalitarizma također imaju svoje razdoblje dozrijevanja i određenoga naukovanja i nije lako napustiti državni kapitalizam jer se odmah pretvorio u osobni. To još pospješuju i različiti pritisci izvana, pa te zemlje postaju svojevrsni taoci krupnoga kapitala zahvaljujući nespretnosti političara dotičnih zemalja. No prije svih gospodarskih ili političkih poteza valja ipak sačuvati narodno dostojanstvo i ponos i valjalo bi da o tome dobro vode računa oni kojima je povjerena vlast, pogotovu u Hrvatskoj koja se ima nositi i s posljedicama rata, ali i s ne baš malim opiranjima pojedinih skupina koje žive u Hrvatskoj i od Hrvatske a ne misle dobro Hrvatskoj.