Je li bolje ugušiti svaki osjećaj za istinu ili se suočiti s njom?

Prošlih smo se dana prilično kritički osvrtali na hrvatske tiskovne i elektroničke medije. Danas bismo pak pohvalili Večernji list što je već na naslovnicu stavio najavu intervjua s Andrijom Hebrangom. Na internetskoj se stranici to pojavilo danas u podne, a zavrijedilo bi da prenesu sva hrvatska obavijesna sredstva. Toliko se naime tijekom sedamdeset i više godina ovaj svijet navikao na srpske laži a da pritom ne vjeruje goloj hrvatskoj istini, da je ovaj intervju zavrijedio svu pozornost pogotovu za demaskiranje još jedne srpske laži pod znakom upitnika koji se jednostavno briše. A oni koji su na nedavnom festivalu u Zagrebu hvalili taj, slobodno možemo reći, velikosrpski dokumentarac koji to nije, nego je privid, da bi se njime skinula odgovornost Srbije za agresorski rat, jednostavno nemaju ni oka ni osjećaja za istinu.
Dobro primjećuje Hebrang da je Tuđman zadnji koji bi trgovao s hrvatskim teritorijem i zadnji koji bi bio spreman žrtvovati tisuće života svojih boraca a da ne bi bio siguran u uspjeh. Stoga je i poslušao očito uvjerljive Genscherove informacije i da ne ide u proboj, a bio bi treći, jer prva dva nisu uspjela, u Vukovar. Čovjek koji je pregovarao s Rašetom barem o humanitarnom konvoju za izvlačenje ranjenika iz Vukovarske bolnice iznosi i ono što mnogima nije bilo poznato da, naime, humanitarci po profesiji i imenu – liječnici bez granica – ne samo da nisu dopustili da hrvatski liječnici zamijene svoje već umorne kolege u Vukovaru nego su izbacili i sve lijekove iz konvoja.
Čemu se imamo više čuditi: ovome svijetu ili spretnosti Srba da uvijek iznađu nove laži samo da se ne susretnu sa zlom koje su nanijeli i svojim sunarodnjacima i tolikim mrtvima i ranjenima te 25 milijardi dolara ratne štete, pa da bi to bilo dogovoreno, ili pak hrvatskim naivcima koji ovakav uradak hvale kao stručan, ili pak obavijesnim sredstvima koja ne raskrinkavaju te laži ili pak Bogu koji nas je u svemu tome čudesno očuvao da ne doživimo i teže strahote, onda ratne, a sada na žalost mirnodopske. I nije li stvarno sve to prigoda da zahvaljujemo Bogu i molimo da oni koji nešto znače u hrvatskom javnom životu napokon počnu, kako je to Tuđman volio reći, hrvatski razmišljati.