Uz misna čitanja prve nedjelje kroz korizmu razmišlja p. Ante Lozuk

Primivši krštenje na rijeci Jordanu, Isus se solidarizirao s nama grešnicima, zaronio u vodu patnje, zla i smrti, prihvatio poslanje Božjega Sluge. Nebeski Otac s neba pozorno prati zemaljski put svoga Sina i vrlo je zadovoljan njime. Nakon krštenja objavljuje istinu o njemu i šalje svoga Duha da ga vodi na daljnjem putu. Počevši od Jordana, Isus se potpuno prepušta vodstvu Očeva Duha. Prva postaja prema kojoj ga Duh vodi jest pustinja. U doslovnom smislu pustinja je suho, pusto i neplodno područje zemlje na kojemu je čovjek lišen svih oslonaca koje mu pruža civilizacija. U prenesenom smislu pustinja predstavlja suho i neplodno područje naše ljudske svagdašnjice, suho i neplodno područje našeg kršćanskog i duhovnog života. Pustinja je mjesto u kojemu se Isus suočio sa Sotonom, gdje je bio izložen drastičnim kušnjama.
Matej i Luka izričito opisuju svaku kušnju kojoj je Isus bio podvrgnut. „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom... Baci se dolje... Sve ću ti dati ako mi se ničice pokloniš...“ (Mt 4,3.6.9). Marko, koji nam govori danas, vrlo je kratak: „Bijaše u pustinji četrdeset dana“, veli, „gdje ga je iskušavao Sotona“ (1,13). Kušnje pozivaju Isusa da se odrekne svoga božanskog Sinovstva i puta po kojemu se ono ostvaruje na zemlji. U tome se sastoje i kušnje kojima je podvrgnut čovjek. U svakoj kušnji krije se poziv da se ne predajemo u ruke nebeskom Ocu, nego sami postanemo gospodari svoje sudbine, da sami odredimo što je dobro i zlo, da ne prihvatimo ponuđeni poredak stvari nego na njegovo mjesto postavimo svoj.
Uvjerenje da smo gospodari svoje sudbine jest obična iluzija. To doživljavamo već suočeni s gorkim iskustvima svakodnevnice. Uvjetovani smo mnogostruko. Sličniji smo zapravo lopti koju može šutati svatko, nego slobodnom igraču koji na terenu svijeta može igrati svoju igru... Biti čovjek znači biti dijete, dijete nebeskog Oca. No, svoje sinovstvo doživljavamo tek u svojoj najnutarnjijoj biti. Put prema ovom doživljaju je dug, vodi kroz veliku pustinja vjere, nade i ljubavi. I do tog iskustva valja putovati s Isusom. On zna kuda vodi put i kako treba putovati. On je izdržao napadaje Zloga te stvorio u sebi i oko sebe novu harmoniju, novi sklad. „Bijaše sa zvijerima“, veli Evanđelje, „a anđeli mu služahu“ (Mk 1,13c). U pustinji Isus nastupa kao novi Adam koji izmiruje nebo i zemlju i vraća na zemlju prvotno stanje raja zemaljskoga: nestaje tame i zla, zvijeri mu se pokoravaju, anđeli mu služe.
Isus je proveo u pustinji četrdeset dana. Broj četrdeset u procesu povijesti spasenja jest veliki znak. Iza ovog znaka krije se Isusova solidarnost sa svojim narodom, s Mojsijem i Ilijom, sa svakim od nas. Izrael je morao provesti u pustinji četrdeset godina, Mojsije i Ilija po četrdeset dana, svaki se od nas također često nalazi u pustinji (svake godine barem četrdeset puta). Broj četrdeset zapravo označava razdoblje koje je potrebno da čovjek, ili narod, dozrije pred Bogom za poslanje koje mu je namijenjeno. Četrdesetdnevni Isusov boravak u pustinji podsjeća nas da su pustinja i njezina tamna ponuda – kušnje i nevolje što ih susrećemo u životu – dio naše ljudske sudbine. Ali nam ujedno objavljuje da u pustinji nismo sami, da nismo prepušteni samo svojim snagama. Tu se uvijek nalazi Onaj koji je pobijedio tamu pustinje.