Uz misna čitanja Čiste srijede razmišlja p. Ante Lozuk

Pepeo u religioznom ambijentu jest jedan znak. Označava prolaznost, žalost, pokoru. Posipanje pepelom prakticiralo se u starom Egiptu, u Grčkoj, u arapskom svijetu i u starom Izraelu. U ranijem razdoblju Crkve posipanje pepelom vezano je bilo uz javne pokore. Teški grešnici, koji su htjeli zadobiti oproštenje, u korizmenom vremenu ne bi prisustvovali slavljenju Euharistije, nego bi, obučeni u vreće, stajali pred vratima crkve pored posude s pepelom i preporučivali se u molitve svima koji bi ulazili u crkvu. Svatko je mogao zahvatiti pepela i posuti ga po njihovoj glavi. Nisu se bunili, nego su to očekivali, čak zahtijevali.
Takav oblik javne pokore redovito su činili oni grešnici koji su zbog nekog velikog grijeha bili automatski odijeljeni od kršćanske zajednice: npr. ubojice, otpadnici od vjere, preljubnici. Vladalo je, naime uvjerenje, da je pokora jedini put koji vodi prema povratku u zajednicu. Kada bi doživjeli obraćenje i bili spremni vratiti se u kršćansku zajednicu, navlačili bi vreće te se izlagali javnoj pokori pred crkvenim vratima. Teškim grešnicima bi se u korizmi redovito pridruživali i svi oni koji su smatrali da je ozbiljno narušen njihov odnos prema Bogu. Ovakav običaj vladao je u Crkvi do VII. st. Nakon toga, uvođenjem osobne ispovijedi, javne pokore pomalo nestaju. No, u Zapadnoj Crkvi dobiva na značenju prvi dan svetog korizmenog vremena, Čista srijeda. Nastaje običaj da se na taj dan posipaju pepelom svi vjernici koji se nalaze u crkvi. Koncem XI. st. ova praksa se ozakonjuje. Tako je u liturgiju Čiste srijede uveden obred pepeljenja.
Danas, dakle, u vrijeme slavljenja euharistije svećenik na naše glave posipa pepeo i izgovara stroge riječi: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti!“ To je stara formula. Nova glasi: „Obrati se i vjeruj Evanđelju!“ Stara je stroža i, neki misle, djelotvornija. Nova je teološki bogatija i kršćanskija. I jedna i druga pozivaju na obraćenje. Obraćenje je potrebno svima nama. Svi mi, pogotovo ako smo mladi, dopuštamo sebi određene radosti koje neugodno pogađaju one koji brinu za nas i vole nas, često bježimo od stvarnosti, gradimo kule u zraku, ograđujemo svoj mali sebični svijet i odvajamo ga od Boga. Obratiti se znači: okrenuti se prema Bogu, vratiti svome Izvoru, zapravo, vratiti se istinskom sebi.
Nas obraćenje plaši. Bojimo se da će nas ugroziti, da je neugodno i opasno. Bojimo se da ne izgubimo ono što imamo, što volimo, za što se u životu držimo. Ovaj strah dolazi od manjka vjere. U vjeri nema straha. Vjera je sigurnost da me Bog voli. Zato, vjerniče, nemoj se bojati! Ti si osoba koja je blagoslovljena već time što je stvorena! Ovaj blagoslov neće te nikada napustiti. U Božjem Srcu bila si prije nego si začeta. Bog te obuhvatio od samih tvojih početaka, zagrlio te za svu vječnost. Svoj najdublji identitet možemo izreći ovako: Ja sam onaj koji je blagoslovljen! Ja sam ona koja je blagoslovljena! ... Vrati se istinskom sebi, onom sebi koji se rađa tamo gdje tvoje biće dodiruje stvaralački Božji prst... Pepeo na početku korizmenog vremena za nas kršćane nije samo znak prolaznosti, žalosti, pokore. Pepeo je znak vjere, vjere da me Bog u ljubavi stvorio, da me zagrlio i blagoslovio za svu vječnost. Čak i onda kada nisam drugo nego šaka pepela.