Uz misna čitanja 7. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Sebastian Šujević
Nastavljaju se događati čudesa i ove nedjelje, iz Božje ljubavi i brige prema nama,
a daruje nam se i nova čudesna stvarnost koja nam je danas nadohvat ruke kada god
poželimo. Novost ove nedjelje je ova: „Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati
grijehe!“ No, krenimo od cjelokupne slike počevši od prvog čitanja proroka Izaije.
Poziva nas Gospodin da se ne opterećujemo onim što je prošlo, onim što ne možemo mijenjati,
na što ne možemo utjecati. To je boljka nas ljudi, da se zakačimo za nešto iz prošlosti
i ne popuštamo, posebno nečeg lošijeg: bilo neke rane, svađe, nepravde, nesreće, nekog
nemilog događaja, pa na koncu i grijeha i neke loše navike. A Gospodin čini nešto
novo i na to nam želi usmjeriti pažnju. Zar ne opažate? Kad bi te netko pitao što
je to Isus donio novo, posebno, što bi naveo? Razmisli, pojasni si, uoči! I kaže Gospodin
to novo već je tu i nastaje. Koliko je sila ovoga svijeta upućeno protiv te novosti,
protiv dobra, protiv nasljedovanja Krista pronositelja te novosti, samo otvori novine,
web portale, televiziju – koliko protivština životu, miru, pravednosti, poštenom moralnom
životu, čednosti, opraštanju i tako redom... ali novo je već tu, nastaje, širi se,
raste i neuništivo je. Ljudska stvarnost slabosti je prisutna od početka – evo, ni
Jakov nije zazvao Gospodina, ni Izrael se nije zamorio oko Gospodina, naprotiv – grijeh
i bezakonje. Ali Gospodin je nenadmašiv i njegova nova stvarnost je prisutna. Ona
je iznenađujuća, zadivljujuća, neočekivana poput puta u pustinji, poput staze u pustoši.
Zamisli kad si se negdje izgubio u gužvi kao dijete, pa onaj osjećaj da si pronađen,
od oca ili majke, ili pak kao odrastao kad ne znaš gdje si pa nađeš put. Odrazi te
stvarnosti. Prisjetimo se one svete tišine više desetaka tisuća mladih prošle godine
na susretu s Svetim Ocem na Trgu bana Jelačića pred Gospodinom u Presvetom Sakramentu.
Srca gore prožeta ljubavlju. Tu je već i nastaje. 400 tisuće ljudi u Washingotnu,
prije nekoliko tjedana, u „Maršu za život“ protiv abortusa, gdje osamnaestogodišnji
student kaže: „ne biti za život, znači biti neuk“. Sam Gospodin kaže da Kraljevstvo
Božje osvajaju silni, a takvih ima u današnjem svijetu. I psalmist nam potvrđuje:
samo malo treba za uprisutnjenje Božje stvarnosti: tko samo misli na uboga i slaba
Gospodin ga prati obiljem blagoslova: spasenje u dan nevolje, zaštita, dat će mu sreću,
okrijepit će ga u boli i bolesti okrenuti u snagu... Potvrda svih tih obećanja
dana nam je u Kristu. On je novost, on je nepodijeljeni, on je savršeni „Da“ Bogu
Ocu, temelj svakog našeg „Amen“. On je temelj vedrine našega života, harmonije našega
života. Čime sve mogu biti vjeran i potvrditi taj Kristov „Da“ u svojemu „Amen“? prisjetimo
se tjelesnih i duhovnih djela milosrđa kojima nas poučava Gospodin po crkvi. Gospodin
nas pomaže, pomazao nas je, opečatio i u srca nam stavio Duha svoga Svetoga. I On
je već tu spreman nadahnjivati nas, voditi nas, savjetovati nas, jačati nas, pojasniti
nam stvari. Pozvani smo osluškivati ga i usklađivati svoj život s njime. Zaustavimo
se sad malo na evanđelju: Isus u Kafarnaumu, mnoštvo ljudi i još dolaze. On navješćuje
Riječ. I onda fantastičan prizor: četvorica dolaze noseći uzetoga, nepokretnoga, invalida
i žele ga dovesti Isusu. Prvo što nalaze je gužva, i ne mogu isprve do Isusa. Zastanimo,
koje to mogu biti naše „gužve“ koje nas priječe Isusu? Previše posla, studija, televizije,
interneta, previše lijenosti komocije, možda previše „pameti“ poput ovih pismoznanaca
u evanđelju, a premalo svijesti, želje, divljenja, premalo sposobnosti da si možemo
živo zamisliti što nam to sve donosi Isus u susretu. No, ta četvorica ne odustaju,
imaju sposobnost zamišljanja, kreativnosti u življenju vjere i ne boje se hoće li
ispasti smiješni ili blesavi ili ludi: ni manje ni više penju se na krov, čine otvor
i spuštaju do Isusa. Vrijedno divljenja. Srca tih ljudi, vjere i odlučnosti. Takvih
ljudi nam treba i takvih ljudi ima. Lakše je živjeti vjeru poduprt od prijatelja,
obitelji, braće i sestara u Kristu, tome i služi crkvena zajednica. U tim susretima
se preispitujemo, pročišćujemo, hrabrimo, motiviramo, snažimo u vjeri, nadi i ljubavi.
Tu se molimo. I što je pohod ovih ljudi s uzetim nego podrška – ohrabrenje – molitva
za prijatelja do Isusa. A Isus odgovara i djeluje u srž ljudskog bića i uzdiže čitavu
osobu i daruje nam ispovijed: mjesto gdje ga uvijek možemo susresti na ovakav živi
način.