Razgovor s hrvatskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici
U povodu dvadesete obljetnice uspostavljanja diplomatskih odnosa između Hrvatske i
Svete Stolice razgovaramo s veleposlanikom Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici gospodinom
Filipom Vučakom. DVADESET GODINA
OD USPOSTAVE DIPLOMATSJKIH ODNOSA IZMEĐU HRVATSKE I SVETE STOLICE 8. veljače 2012.
se navršava dvadeset godina od uspostave diplomatskih odnosa između Hrvatske i Svete
Stolice. Hrvatska je proglasila neovisnost 25. lipnja 1991. Prije toga 19. svibnja
održan je referendum na kojemu se 94% hrvatskih građana izjasnilo za osamostaljenje
i raskid veza s Jugoslavijom. Bio je to demokratski odgovor na neuspjele pregovore
o reformi jugoslavenske federacije i na pokušaj odcjepljenja dijelova hrvatskog teritorija
na kojima su već bili počinjeni strašni zločini. Na demokratski izraženu volju
hrvatskih građana uzvraćeno je otvorenim i totalnim ratom u kojemu je jedna trećina
njenog teritorija bila okupirana a gotovo pola milijuna ljudi istjerano iz svojih
razorenih domova. Nakon dugotrajnih i neuspješnih pregovora Hrvatska je svoj teritorij
u najvećoj mjeri oslobodila 1995. godine a preostali dio reintegrirala mirnim putem
tek u siječnju 1998. uz međunarodno posredovanje. U Europi i svijetu nije bilo dovoljno
razumijevanja za događaje u Jugoslaviji a još manje sklonosti za njen raspad i osamostaljivanje
republika koje su je sačinjavale. Borbu za međunarodno priznanje Hrvatska je vodila
istodobno dok je formirala državne institucije i vodila obrambeni rat. Međunarodna
zajednica bila je vrlo podijeljena, posebno neke europske države, glede nužnosti priznanja
novih država. Međutim, razaranje hrvatskih gradova, rušenje kulturnih i vjerskih objekata,
neselektivno granatiranje u kojima je ginulo na tisuće civila, etničko čišćenje, napadi
na Dubrovnik i posebno pad Vukovara koji je krajem studenog 1991. bio sravnjen sa
zemljom - sve to doprinijelo je promjeni stava glavnih čimbenika u međunarodnoj zajednici.
Tako je Europske zajednice uoči Božića 1991. najavila da će priznati Republiku Hrvatsku,
ukoliko ispuni sve postavljene kriterije. To se doista i dogodilo 15. siječnja 1992.
kada je većina europskih država prihvatila Hrvatsku kao novu članicu međunarodne zajednice.
Samo četiri mjeseca kasnije Hrvatska je postala članicom Ujedinjenih naroda. Sveta
Stolica je pomno pratila događaje u bivšoj Jugoslaviji a papa Ivan Pavao II., kao
vrsni poznavatelj stanja u komunističkim državama, imao je posebni senzibilitet za
hrvatski narod. Tadašnji državni tajnik kardinal Angelo Sodano i mons. Jean-Louis
Tauran, tajnik za odnose s državama, u izravnim kontaktima s hrvatskim političarima
i hrvatskim biskupima, ali i s najvažnijim čimbenicima međunarodne politike, raspolagali
su pravim informacijama koje se nisu mogle naći u europskim medijima, pa ni u svim
političkim krugovima. Papa Ivan Pavao II. je tijekom druge polovice 1991. u svojim
mnogobrojnim obraćanjima vjernicima često spominjao rat u Hrvatskoj, apelirao na prestanak
agresije i ratnih operacija, molio za stradale i progonjene. Njegove riječi „ono što
se događa u Hrvatskoj nije dostojno čovjeka, nije dostojno Europe“ (22. rujna 1991.)
kao i niz gotovo svakodnevnih apela, imali su veliki odjek u svijetu, a nama u Hrvatskoj
su ulijevali nadu da nismo zaboravljeni i prepušteni samima sebi. Osim apela i molitvi,
papa je osobno i preko svojih suradnika u Državnom tajništvu, prenosio poruke svjetskim
državnicima o potrebi da se prizna nova stvarnost u Europi i da se Hrvatska, zajedno
sa Slovenijom, prihvati kao nova članica međunarodne zajednice. Vjerovao je da će
međunarodno priznanje ubrzati kraj rata i prisiliti međunarodne čimbenike da urazume
napadače. Unatoč razumijevanju i simpatiji za velike patnje kojima su građani Hrvatske
bili izloženi, Sveta Stolica nije žurila s priznanjem. Međutim, svoju je odluku pomno
pripremala i tek kada je postalo jasno da će 15. siječnja 1992. veliki broj država
priznati Hrvatsku, Sveta je Stolica odlučila to učiniti dva dana ranije. Papa je 11.
siječnja 1992. na novogodišnjem primanju za diplomatski zbor kazao:“Narodi imaju pravo
na svoj način mišljenja i na odabir zajedničkog života. Oružjem se ne mogu riješiti
problemi naroda, tako se samo pogoršavaju i ostaju neriješenima“. U noti Državnog
tajništva upućenoj hrvatskom Ministarstvu inozemnih poslova 13. siječnja 1991. stoji:
„Državno tajništvo ima čast priopćiti da Sveta Stolica priznaje suverenost i neovisnost
Republike Hrvatske… i nada se da će moći što prije uspostaviti diplomatske odnose…Želi
da njezina neovisnost pomogne duhovnom i materijalnom napretku svega pučanstva, pridonese
uspostavi mira u zemlji i omogući joj da zauzme svoje mjesto u zajednici država…“
Sveta Stolica se odlučila na taj potez nakon što je dobila pismena jamstva hrvatskih
vlasti da će poštovati ljudska prava i slobode sadržane u dokumentima UN, KESS-a,
Vijeća Europe, da će poštivati prava manjina i dopustiti kontrolu primjene tih mjerila. To
priznanje izazvalo je u Hrvatskoj veliko oduševljenje, to više što je do tada Hrvatsku
priznala samo jedna država, Island. Bila je to poruka svima koji su bili u dvojbi
glede priznanja Hrvatske. Uvjereni smo da je taj čin doprinio ubrzanom priznanju mnogih
država sljedećih dana. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman u svojoj zahvali Svetom
Ocu poslanoj istog dana je kazao:“Posebno nas raduje što je Sveta Stolica kao najveća
moralna snaga svijeta među prvima priznala neovisnost Republike Hrvatske. To nas još
više obvezuje da se dosljedno zauzmemo za mir, suživot i blagostanje svih građana
Republike Hrvatske, u duhu ekumenizma i mirotvorstva…“ Nakon razmjene diplomatskih
nota između hrvatskog Ministarstva inozemnih poslova i Državnog tajništva početkom
veljače, diplomatski su odnosi uspostavljeni 8. veljače 1992. o čemu je javnost obaviještena
izdavanjem zajedničkog priopćenja. U priopćenju Svete Stolice se kaže da je Hrvatska
„temeljena na dragocjenom blagu vjere i povijesti i da se sada otvara budućnosti
za koju želi da bude budućnost mira, napretka, pravde, prave ekumenske aktivnosti“.
Prvi nuncij u Hrvatskoj mons. Giulio Einaudi stupio je na dužnost 11. svibnja 1992.
a prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici Ive Livljanić predao je vjerodajnice
papi Ivanu Pavlu II. 3. srpnja 1992. Od tada su odnosi Hrvatske i Svete Stolice vrlo
intenzivni. Svi hrvatski predsjednici, premijeri i ministri vanjskih poslova bili
su više puta u posjetu Vatikanu. Isto tako državni tajnici i tajnici za odnose s državama
Državnog tajništva redovito su posjećivali Hrvatsku. Hrvatska se ponosi da ju je
u dvadeset godina njene neovisnosti čak četiri puta posjetio Vrhovni Svećenik. Ivan
Pavao II. bio je u svom prvom pastoralnom pohodu Hrvatskoj 1994. godine dok rat još
nije bio završio, a četvrtina Hrvatske još je bila okupirana. Riječ je o povijesnom
događaju kojemu je prisustvovala petina stanovništva Hrvatske, a koji se duboko usjekao
u memoriju hrvatskog naroda. Sljedeći posjet 1998. produbio je te odnose to više što
je tada proglašen blaženim kardinal Alojzije Stepinac, simbol mučeništva hrvatskog
naroda tijekom i nakon II. svjetskog rata. Treći pohod Ivana Pavla II. Hrvatskoj
2003. godine bilo je njegovo 100. putovanje. Ponosni smo što je izabrao upravo našu
zemlju za to jubilarno putovanje. Kao i njegov prethodnik, papa Benedikt XVI.
također nije zaobišao Hrvatsku. Početkom lipnja 2011. godine mogao se i sam uvjeriti
kolika je privrženost Hrvata Svetoj Stolici. Njegove riječi ohrabrenja i podrške uoči
završnih pregovora Hrvatske za ulazak u Europsku uniju bile su izuzetno dobro primljene.
I Hrvatska i Europska Unija imat će koristi od ulaska Hrvatske u Uniju, kazao je Sveti
Otac, pozvavši Europu da na zaboravi svoje kršćanske korijene, a Hrvatsku da unese
malo svježine u europske strukture. Hrvatska je svoje bilateralne odnose sa Svetom
Stolicom uredila potpisivanjem četiriju ugovora 1997. i 1998. koji reguliraju široki
spektar pitanja, od imovinsko-pravnih do konfesionalnih i obrazovnih. Hrvatska je
Vlada u potpunosti privržena poštivanju ovih ugovora za čiju provedbu su zadužene
državno-crkvene komisije koje zajednički traže rješenje za neka neriješena pitanja.
Suradnja Hrvatske biskupske konferencije i hrvatskih vlasti na svim razinama je vrlo
dobra. Nova Vlada izabrana krajem 2011. nastavit će istim putem što je potvrdio novi
predsjednik Vlade Zoran Milanović i ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna
Pusić. Veze hrvatskog naroda i Svete Stolice su duboke i sežu još u 9. stoljeća.
Papa Ivan VIII. uputio je 879. godine pismo tadašnjem vladaru Hrvatske, knezu Branimiru,
u kojem priznaje njegovu svjetovnu vlast (principatum terenum) i šalje blagoslov knezu,
njegovu narodu i cijeloj zemlji. Taj čin smatra se prvim međunarodnim priznanjem srednjovjekovne
hrvatske državnosti, budući da je u to vrijeme priznanje Svete Stolice donekle usporedivo
s današnjim primanjem u Ujedinjene narode. Datum toga pisma, 7. lipnja, slavi se danas
kao dan hrvatske diplomacije. Jedanaest stoljeća kasnije mlada i suvremena hrvatska
država uspostavila je diplomatske odnose sa Svetim Stolicom pokazavši i na taj način
kontinuitet svoje državnosti i bliskih odnosa s Petrovim nasljednikom. Zahvalni smo
Svetoj Stolici što je znala prepoznati znakove vremena i što je doprinijela stvaranju
i stasanju obnovljene hrvatske države.