Uz 60. obljetnicu smrti Službenice Božje M. Klaudije Boellein, o njoj govori sestra
Klaudija Đuran
Prekjučer, na blagdan
sv. Blaža navršilo se 60 godina od smrti Službenice Božje uršulinke, Dobre Majke Klaudije.
Mnogi je poznaju u Hrvatskoj ali i izvan nje i mole za njezin zagovor. U Varaždinu
se taj dan posebno spomenula ta obljetnica. Pozvali smo s. Klaudiju Đuran, da nam
o njoj malo više progovori. Još kao dvanaestgodišnja djevojčica Jerina-Irena Matilda,
na dan svoje prve pričesti duboko je doživjela Boga i njegovu prisutnost. Zapisala
je: „Veliku sam milost primila na dan prve sv. Pričesti, 1.V.1887. Kroz nekoliko sati
bila sam posve odsutna zemaljskom životu, otrgnuta svemu stvorenome, a proniknuta
prisutnošću Božjom. Osjećala sam Boga u sebi. Sreća moja bila je neopisiva. Tu istu
milost primila sam još dvaput u životu.“ Bog ju je posve prožeo. Ta prva velika mistična
milost obojila je cijelo njezino biće posebnim tonovima, dajući snažan pečat svemu
što je radila. Ti su tonovi tijekom godina sve više poprimali boje Isusove patnje,
a ljubav Presvetog Trojstva davala joj je snagu i apostolsku plodnost. Rođena
1875., s tri godine ostaje bez izvanredno dobrog oca Janka Boelleina s majkom Glorijom,
koja se preudala i koja je vrlo loše s njome postupala. No neprilike nisu slomile
njezinu mladost. Njezine prijateljice tvrde da im je uvijek bila uzor. I one su nekad
vidjele majčine ispade, ali nikada nisu vidjele Irenu namrštenu ili da bi se na bilo
što tužila. Već su je tada smatrale svetom. Ona se sve više i više priljubljivala
uza svoga Gospodina. U Budimpešti, kamo je očuh kao visoki vojni časnik bio premješten,
pred likom Bezgrješne spoznaje da je došao čas da se posve posveti Gospodinu. Stigla
je u uršulinski samostan u Varaždin 4. travnja 1904. godine. Odatle se javila majci
koja ju nikada nije posjetila, čak niti napisala pismo. Poslala joj je kraljevski
miraz, ali ne i sebe. No molitve njezine kćeri dovele su je pred kraj života do obraćenja.
Danas bi mnogi rekli da tako teške rane iz djetinjstva i mladosti ostavljaju i teške
traume. Ako je itko mogao biti traumatiziran, to je mogla biti mlada Irena. Ali ništa
od toga. Ona je sve odmah predala u Božje ruke. Štoviše, imala snage drugima pomagati,
druge tješiti i hrabriti, što će ostati jedna od njezinih upečatljivih odlika. Isus
u Euharistiji bio je njezin lijek i liječnik. Čim je stupila u samostan, svi su
osjetili da iz nje ižaruje nešto posebno. Irena je bila obučena iste godine i primila
ime Marija Klaudija od Bezgrješnog začeća. Obavljala je važne dužnosti u samostanu
i školi. Učenice su promatrale njezinu finoću i milinu, njezinu blagu dobrotu i poštovanje
prema svakoj. Vrlo su je voljele i oponašale. Bila je osoba sva za druge, upravo zato
što je bila trajno uronjena u Gospodina. Mladim budućim redovnicama bila je više
nego rođena majka. Krajem 1928. godine bila je poslana u Mekinje u Sloveniju da pomaže
u odgoju hrvatskih novakinja. U to je vrijeme Sv. otac Pijo XI. pozvao katolički svijet
da se moli i žrtvuje za zemlje u kojima hara komunizam. Da ohrabri s. Mariju u nekoj
duševnoj patnji, M. Klaudija joj je intimno progovorila o sebi i rekla: „Kad sam kao
submagistra bila godine 1929. u Mekinjama, predala sam se Bogu, dopuštenjem ispovjednika,
kao žrtva za obraćenje Rusije. Odonda me stizavalo poniženje i patnja jedno za drugim“.
Tu je izjavu vjerno zapisala. Sestra Terezija Horvat je također zapisala da je 14.
listopada 1951.posjetila teško bolesnu M. Klaudiju. Razgovarale su o trpljenju. Klaudija
joj je priznala da se predala Isusu kao žrtva. Čula je u duši glas: „Žrtvuj se za
Rusiju, jer već lupaju po pećini Petrovoj“. – „Žrtvujem se“, odgovorila je odmah,
spremno. Najteže trpljenje zadesilo ju je 1941. godine kada je oboljela od tifusa.
Jedva ga je preživjela, ali teške ponižavajuće posljedice trajnog kolitisa ostale
su punih jedanaest godina, sve do svete smrti, 3. veljače 1952. godine. Sestre govore
da je osjećala, živjela s Crkvom i za Crkvu. S. Pija Lončar piše: „Nikad mi se taj
osjećaj za Crkvu –„sentire cum Ecclesia“ - ne bi tako duboko usadio u dušu da nisam
vidjela kako je to načelo provela u djelo moja sveta magistra Klaudija.“ Njezina
učenica, Vera Marić pl. Miskić, dala je načiniti mramornu ploču da se stavi na grob
s ovim riječima: 3.II.1952. umrla je na glasu svetosti M. Klaudija Boellein 'Prošla
je svijetom čineći dobro'. Pomolimo se i mi molitvom koju je Crkva odobrila i blagoslovila: Isuse,
koji si se pojavio na zemlji kao dobrota i čovjekoljublje, ti najbolje poznaješ patnje
današnjega čovjeka. Hvala ti što si nam dao osjetiti svoju dobrotu i ljubav
po Majci Klaudiji. Proslavi se po njoj i udijeli svima koji joj se utječu
snage i olakšanja.Umnoži im vjeru, utvrdi pouzdanje, usavrši ljubav. Amen.