Mogu li muslimani i kršćani u Egiptu živjeti zajedno?

U Egiptu strahuju od napada na kršćanske crkve u prigodi Božića koji i egipatski kopti slave 7. siječnja. Prošle je godine na novogodišnjem slavlju ubijen 21 vjernik, a ove godine islamske organizacije i neki muslimani najavljuju da će organizirane skupine muslimana tijekom kršćanskih blagdana čuvati kršćanske crkve da zaštite koptske vjernike.
Osvrnuvši se na stanje u Egiptu u razgovoru za naš Radio monsinjor Antonios Aziz Mina, biskup Gize, rekao je da u svakom društvu ima i fanatika i dobrih osoba. Ali dobri ne dižu glas i ne govore ono što bi željeli reći i kako bi željeli živjeti. Većina muslimana nisu fanatici, dapače dobri su muslimani i stoga ih valja hrabriti da šire osjećaj zajedništva, suradnje i suživota – ustvrdio je biskup dodajući:
S muslimanima smo živjeli 14 stoljeća, a ne dan, dva. Treba dakle postupno osamiti te fanatike. Mi zahvaljujemo svakom solidarnom muslimanu, a vidjeli smo tijekom revolucije na Trgu Tahrir kako su kršćani branili molitvu muslimana a muslimani molitvu kršćana, a solidarnost se očitovala i pri obrani kuća koje su napadali vandali kad nije bilo policije; mladi muslimani i kršćani zajedno su branili svoje gradske četvrti – kazao je biskup Aziz Mina potvrđujući da su neki muslimani poginuli braneće kršćane.
Na primjedbu da kršćani iseljavaju iz Egipta, rekao je da je vrlo teško stanje za sve Egipćane. Kršćani i umjereni muslimani, a oni su većina, sučeljavaju se s istim teškoćama, i jedni i drugi napuštaju zemlju. Ne shvaćam otkud dolazi ova struja fanatizma, možda smo pogriješili što odmah u početku nismo zamijetili opasnost. Ni umjereni muslimani nisu bili svjesni opasnosti. Susretali su se s ljudima koji su govorili uime religije, nisu ih ozbiljno shvaćali, mislili su: Pustimo ih da se izgovore! No, naprotiv oni su bili fanatici i zatrovali su društveni život u cijeloj zemlji – objasnio je biskup.
Na upit o suzbijanju fanatizma, rekao je da se pokušava svim sredstvima zaustaviti fanatizam. Na televiziji neprestano informiraju narod o opasnosti. No, islamski se fanatizam širi i u siromaštvu a u neznanju nalazi plodno tlo, jer u Egiptu 40% stanovništva nije pohađalo školu. Stoga je lako zavesti osobe da postanu fanatici u ime religije. Sada se svim silama borimo protiv fanatizma, i moramo se svi uključiti u borbu, ne samo kao kršćani nego i kao Egipćani da spasimo ovu zemlju koja zaslužuje miroljubiv suživot – zaključio je biskup Aziz Mina.
Gotovo na izmaku 2011. godina ostat će u sjećanju zbog takozvanog „arapskog proljeća“. No ovih dana stižu vijesti da u zemlje koje su prednjačile u revoluciji – Tunis i Egipat –na vlast dolaze islamističke stranke, što na Zapadu gledaju s golemim nepovjerenjem. Može li se govoriti o neuspjeloj revoluciji podignutoj u ime demokracije i ljudskih prava, upitali smo poznatog islamologa i poznavatelja arapske kulture profesora isusovca Samira Khalila Samira.
Revolucija nije propala ali nije ni onakva kakva se očekivala – ustvrdio je profesor objašnjavajući svoju tvrdnju. U arapsko-muslimanskom svijetu Stanovništvo smatra islam idealom društvenog, političkog i vjerskog života. Njihovo se uvjerenje vrlo teško mijenja, no pitanje je kako se tumači islamska nazočnost u društvenom i političkom životu, a na tome će se vidjeti jesu li učinjeni pomaci prema demokraciji. Možemo reći da u tim zemljama nije neuspjela revolucija nego se ima prilagoditi i mora ići prema većoj demokraciji i boljem poštivanju ljudskih prava – istaknuo je isusovac.
Na upit o pozitivnim plodovima 'arapskog proljeća', rekao je da je sam pokret pozitivan plod, činjenica da se narod može dignuti protiv vlade, primjerice u Siriji gdje svaki dan pogine više desetaka osoba u sukobima s braniteljima režima; može se dakle boriti protiv autokratske vlade. Kao drugi pozitivan plod arapskog proljeća spomenuo bih upravo to što se u narodu i obavijesnim sredstvima raspravlja o državnome uređenju. To je apsolutna novost za arapski svijet – ustvrdio je profesor Khalil Samir.
Osvrnuvši se na strah kršćana od islamista, rekao je da je kršćanski strah opravdan i utemeljen. Poznata je a sad i sasvim jasna težnja prema islamizmu, a prethodne su vlade nastojale nadzirati islamiste; zatvarani su u Egiptu i Tunisu, progonjeni i osuđivani... Sad na vlast dolaze putem izbora i očituje se stvarnost zemlje. Kršćani posvuda, također i u Siriji, strahuju od dolaska islamista. Oni su prava opasnost, ali valja imati na umu da nisu 'đavao', taj se islamizam može promijeniti zajedničkim borbom kršćana i muslimana za veću demokraciju, pravdu, naročito društvenu, i poštivanje ljudskih prava. Kršćani i muslimani glede toga mogu imati istovjetno poimanje – zaključio je isusovac Samir.