Uz misna čitanja svetkovine Božića razmišlja p. Danijel Koraca

Očekivali bismo danas evanđelje koje nam govori o prizoru kojeg promatramo i pred kojim se ovih dana molimo, o jaslicama, o malom djetetu koji leži na slami okružen majkom Marijom, Josipom, pastirima, magarcem, volom, ovcama… No danas ništa od toga. Evanđelje razvija visoku kristologiju govoreći o Isusovoj preegzistenciji, o Riječi koja je bila prije nego što je sve drugo postalo, o Riječi po kojoj je sve postalo. Često puta sam se pitao pa zašto ovo evanđelje danas?
Proslov Ivanova evanđelja sadrži u bitnim oznakama čitav Kristov život. Bio je u početku, u Bogu i bijaše Bog. Sve je postalo po njemu, ništa bez njega i svemu što postade on bijaše život. U jednom trenutku ove naše povijesti silazi sa svoga božanskoga prijestolja i postaje tijelom, mesom, kako stoji u grčkom originalu koji na pomalo grub način govori o istini koja se dogodila utjelovljenjem. Grub zato da nam što više dočara što je Bog za nas učinio, do koje je mjere išao u lišavanju svoga božanstva. Grčka riječ koja stoji u originalu vrlo je bliska hebrejskoj koja govori o ušatorenju Riječi među ljudima. Sjećamo se iz Staroga zavjeta kako je šator sastanka mjesto gdje se spušta slava Božja i gdje Mojsije razgovara s Bogom i od njega prima upute za zajednicu. Krist je novi šator sastanka, u njemu se ponovno sastaju Bog i čovjek. U njemu nam Bog progovara što i kako. Umjesto da čitamo kojekakve horoskope, posjećujemo i nazivamo tarot i ine usluge, kako bi saznali svoju budućnost, da vidimo kako živjeti, uzmimo u ruke Riječ Božju, Evanđelje, čitajmo i učimo. Učimo što znači biti čovjek u pravom smislu riječi. Nitko drugi nema odgovor na pitanje: što je čovjek?, doli njegov Stvoritelj. Sve ostalo su promašaji. I nećemo biti sretni dokle god ne zaživimo zajedno sa svojim Stvoriteljem, dok on ne bude usmjeravao naše korake na putu života.
Dvije ključne riječi čujemo danas u ovom evanđelju život i svjetlo. Sv. Ivan ih često i rado upotrebljava. Na jednom će mjestu u svom evanđelju citirati Isusove riječi: došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju. Ovo malo dijete koje gledamo ovako bespomoćno u jaslicama došlo je da nam dadne život. Kakav život? Ne lažni život kojem se mi često prepuštamo zavarani svakojakim dosjetkama onoga koji je ubojica ljudi od početka, od sotone. Koji nam obećava nešto što nije vlastan dati. I Adama i Evu prevario je u rajskom vrtu upravo ponudom koju on ne može ostvariti. Svaka napast nije ništa drugo nego obmana koja nas želi udaljiti od našega Stvoritelja. Ovo dijete nam daruje život djeteta, Božjeg djeteta. Obnavlja u nama ono što smo u Adamu izgubili. Zato i molimo u današnjoj zbornoj molitvi: Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio. Punina života nalazi se u njemu i svima onima koji su rođeni ne od krvi i volje tjelesne nego od Boga. To novo rođenje ostvarilo je u nama krštenje. Ostajući vjerni krsnoj milosti mi živimo, u suprotnome smo mrtvi unatoč što smo fizički možda i u naponu snage.
Svjetlo – čudesna je moć svjetla, samo mali plamičak može čudesno osvijetliti mrak. Na svjetlu nam predmeti postaju jasni. Krist nije obično svjetlo, on je svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. To malo svjetlo koje je zasjalo u Betlehemskoj špilji širi svoje zrake i osvjetljava tamu grijeha, tamu beznađa, tamu šeola, tamu smrti. Kako su nam pri svjetlosti jasno vidljivi obrisi stvari i osoba oko nas, tako u sjaju Kristove svjetlost jasno možemo vidjeti sebe, svoj lik. On je onaj koji nam otkriva istinu o nama samima. Promatrajmo se u sjaju njegova svjetla i otvorimo svoje srce njegovu svjetlu, da rastjera svu tamu grijeha koja se u njemu nalazi. Pjevamo u jednoj od prekrasnih božićnih popjevaka: srce daj mu na dar. Ništa drugo njemu ne treba osim našega srca. Drugo sve posjeduje, ali naše srce samo onoliko koliko smo mu ga spremni otvoriti, darovati. Darujući mu svoje srce on nama daruje od svoga božanstva. Čudesna je to razmjena, grešno za sveto, ljudsko za božansko.
Slavimo danas Božić, svetkovinu rođenja Gospodina našega Isusa Krista, Jedinorođenca. Vječna Očeva Riječ postaje tijelom da nam objavi Oca, da nam ponovno vrati izgubljeno. Riječ je plod govora. Što nam Bog preko svoje Riječi želi poručiti? Čovječe volim te! Volim te do te mjere da sam i ja postao čovjekom. Želim na sebe uzeti sve tvoje terete, sve ono što te pritišće da ne možeš pravo živjeti. Shvati već jednom da si mi dragocjen, da nema te cijene koju nisam spreman platiti za tebe. Pa čak i cijenu smrti. Ovo dijete koje nas tako milo gleda iz jaslica i koje mi tako nježno promatramo podnijet će za nas muku i smrt. Njegova riječ nije samo lijepo obećanje, nego je ispunjena do kraja. Riječ potvrđena djelom. To je otajstvo Božića, darivanje Boga čovjeku. Taj dar ne može nitko ukrasti. Dapače, što nam više kradu Božić, čine nam veću uslugu jer ga lišavaju svih natruha koje nas odvlače od biti toga otajstva. Mogu li uopće ukrasti nešto onomu koji se svega lišio. Koji je ostavio svoje božansko prijestolje da bi kraljevao s križa, koji se lišio svoje božanske slave da bi se zaogrnuo našom grešnošću. Što mu možemo ukrasti? Ili tko nama može ukrasti Božić. Rekao bi sv. Pavao: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. Vjerujući njemu i slijedeći njega ispunit ćemo svoje životno poslanje i zajedno ćemo se s njime naći u krilu Očevu.